Doba u kojem se svjetski poredak zasnivao na američkom monopolu nad vojnom i ekonomskom moći, ali i na američkom sistemu vrijednosti, završeno je, a s njim je okončan i dug period evropske stabilnosti. Svijet je postao znatno nestabilniji i neizvjesniji, a bliska budućnost donijeće još više potresa.
Nekada su se obrisi svjetskog poretka jasno ogledali u formatu G7, odnosno G8, koji je okupljao vodeće industrijski razvijene zemlje. Danas, međutim, postoje konkurentski formati poput Šangajske organizacije za saradnju, predvođene Kinom, Evroazijske ekonomske unije pod vođstvom Rusije i grupe BRIKS+ (Brazil, Rusija, Indija, Kina, Južna Afrika i još šest članica, uz deset partnerskih država), koje uglavnom okupljaju ekonomije u usponu.
Američka hegemonija ustupila je mjesto novom poretku zasnovanom na rivalstvu i nadmetanju nekoliko velikih sila, u kojem više ne postoji čvrst, kodifikovan skup pravila. Umjesto njih, odlučuju ekonomska, tehnološka i vojna moć, što istovremeno povećava rizik od sukoba, pa čak i rata među nuklearnim supersilama.
Novi poredak je sve samo ne stabilan. O tome svjedoče ratovi u Ukrajini i Persijskom zalivu, kao i građanski rat u Mjanmaru, koji više gotovo niko i ne pokušava da okonča. Isto važi i za stalnu prijetnju izbijanja rata između Kine i Tajvana, odnosno na Korejskom poluostrvu. Dva otvorena rata, uz iransku blokadu Ormuskog moreuza, već su ostavila ozbiljne posljedice po svjetsku privredu, podigavši cijene nafte, gasa, đubriva i drugih osnovnih sirovina. U oba sukoba svakodnevno ginu ljudi, a opasnost od njihove dalje eskalacije neprestano raste.
Nije iznenađujuće što upravo Ukrajina i Iran privlače najveću pažnju svjetske javnosti. Ali ovi sukobi imaju i obilježja posredničkih ratova, jer se njihove strateške implikacije ne mogu razumjeti bez uvida u istorijsko nadmetanje između SAD, koje su i dalje vodeća svjetska sila, i Kine, njihovog najvećeg izazivača u usponu. Kina se drži po strani, ne privlači previše pažnje i pritom tiho stiče stratešku prednost, dok se Sjedinjene Države očajnički zapliću u Persijskom zalivu i istovremeno se obrušavaju na svoje dugogodišnje prijatelje i saveznike.
Ta borba za prevlast između dvije najveće sile predstavlja dvoboj dva suštinski različita sistema, koji će oblikovati 21. vijek. Sjedinjene Države su izrazito konkurentna tržišna ekonomija i najstarija demokratija na svijetu, premda je danas sve više pod opsadom tehnoloških oligopola.
Kina je, nasuprot tome, centralizovana država kojom upravlja svemoćna partija, sposobna da u potpunosti kontroliše privredu, vojsku i društvo. Za samo jednu generaciju preobrazila se iz krajnje siromašne i nerazvijene zemlje u ozbiljnog pretendenta na vodeću poziciju u svjetskom poretku. To je uspjeh kolosalnih razmjera, kako god neko pokušavao da ga predstavi.
Pravi majstorski potez kineskog komunizma uslijedio je poslije ludila Maove Kulturne revolucije. Zadržavši apsolutnu vlast i potpunu kontrolu Partije, Deng Sjaoping je istovremeno omogućio ubrzan razvoj privatnog sektora unutar postojeće državom kontrolisane privrede, koja je u mnogim industrijskim granama na kraju nadmašila čak i američku. Rezultat je, zahvaljujući ogromnom domaćem tržištu, svojevrsni komunistički hiperkapitalizam.
Kineski model predstavlja potpunu suprotnost sovjetskom, koji je od samog početka bio antikapitalistički projekat vođen prije svega ideologijom. Kinezi su, nasuprot tome, željeli da sačuvaju sopstvene korijene, ali i da se ugledaju na najuspješniju kapitalističku ekonomiju u istoriji - i u tome su uspjeli. Taj naizgled paradoksalan pristup dao je izuzetne rezultate i nastavlja da ih donosi.
Kina svoj uspjeh duguje nizu činilaca: ogromnom domaćem tržištu koje omogućava ekonomiju obima, masovnim ulaganjima u infrastrukturu, građevinskom bumu, ubrzanoj urbanizaciji, žestokoj konkurenciji na unutrašnjem tržištu i velikim državnim investicijama u istraživanje i razvoj. Kineska država bila je potpuno usredsređena na svoje strateške ciljeve, prije svega na jačanje i modernizaciju vojske, kao i na osvajanje vodeće pozicije u ključnim tehnologijama budućnosti, poput obnovljivih izvora energije i vještačke inteligencije. Teško je osporiti da su sposobnost Komunističke partije Kine za dugoročno planiranje i njena odlučnost da zemlju dovede na vrh svjetske hijerarhije stvorili izuzetno uspješan hibridni ekonomski sistem.
Da li će Sjedinjene Države uspjeti da odbiju kineski izazov svojoj vodećoj ulozi - kao što su nekada uspjele u nadmetanju sa Sovjetskim Savezom - tek ostaje da se vidi. Odgovor će dijelom zavisiti od toga da li će Amerika nastaviti da se udaljava od demokratskog kapitalističkog modela koji je sama usavršila. Sadašnje skretanje ka autoritarnom poretku kojim dominiraju oligopol tehnoloških milijardera i kronizam predstavlja poklon Komunističkoj partiji Kine.
Odgovor će, međutim, zavisiti i od toga da li će kinesko rukovodstvo odoljeti iskušenju da pribjegne sili u odnosu prema Tajvanu. Ukoliko Kina ostane dosljedna sopstvenom uspješnom modelu, moći će - i vjerovatno hoće - da većinu svojih ciljeva ostvari mirnim putem. Ipak, moraće da izbjegne zabludu da se istorija odvija po zakonima koje Komunistička partija Kine navodno razumije. Nepredviđene okolnosti i pogrešne procjene uvijek su moguće, a njihova cijena može biti ogromna. Dovoljno je pogledati Vladimira Putina i Donalda Trampa.
Autor je bio ministar inostranih poslova i vicekancelar Njemačke od 1998. do 2005; predvodio je njemačku partiju Zelenih gotovo 20 godina
Copyright: Project Syndicate, 2026.
Pogledajte još:
Preuzmi aplikaciju i prati vijesti
PRATITE NAS NA
