Matera – osmijeh iz pećine

U Materu stižemo sa sjevera. Italijanska čizma se tu razdvaja na Apuliju i Kalabriju. Obućar bi rekao da se upravo na tom mjestu bočni dio gornjišta, dijela koji pokriva unutrašnju stranu stopala, spaja sa zadnjim petnim dijelom. Matera se nalazi u brdima unutrašnjosti, malo iznad same obale – đona italijanske čizme. Ako izuzmemo Kataniju na Siciliji – ostrvu koje je svijet za sebe – u Italiji nisam bio južnije.

Matera se smjestila na ivici klisure koju je rijeka Gravina milionima godina dubila kroz krečnjačke stijene.

Autobus se zaustavlja u blizini željezničke stanice. Dan već miriše na vrelu prašinu. Ne želimo da gubimo vrijeme, pred nama je jedan od najzanimljivijih gradova Italije. Silazimo blagom nizbrdicom prema glavnom trgu. Tako nam kaže karta koju smo nabavili prije polaska. I onda se pred nama otvori prostor – Trg Vitorio Veneto. Dobio je ime po odlučujućoj pobjedi italijanskih nad austrougarskim snagama krajem Prvog svjetskog rata. Trgom dominira Palata Anuncijata, građevina koja se koleba između rokokoa i baroka.

Palata ima zanimljivu istoriju. U 18. vijeku je služila kao ženski dominikanski samostan. Kada je manastir zapustio, tu se smjestila matična služba, pa gradski sud i državna škola. Zanimljivo je da je crkva u unutrašnjem dvorištu palate kasnije pretvorena u bioskopsku i pozorišnu salu. Nakon velike restauracije 1997. godine, palata je postala biblioteka, četvrta po broju knjiga u cijeloj Italiji. Tu se čuva preko 250 000 svezaka, među njima je i antička zbirka.

Ali ovamo nismo došli zbog baroknih zdanja, već zbog pećina. Kada stojite na ovom trgu, znamenitosti se zapravo nalaze ispod vaših stopala, jer tu počinje Sasi, istorijsko jezgro grada. Stepenicama se silazi u Palombaro lungo, džinovsku podzemnu cisternu, koju zovu i Vodena katedrala. Izgrađena je u 19. vijeku, visoka je 16 metara i mogla je da primi oko 5 miliona litara vode. Tu se zapravo ulazi u u Podzemnu Materu, lavirint pećina, ostataka kuća, utvrđenja.

Nas je privukao Vidikovac Luiđi Gerikio na istočnoj ivici trga. Prolazimo ispod lukova – taj vidikovac često zovu Tri luka – da bismo izašli na balkon. To je trenutak kada nastaje čuđenje pomiješano sa divljenjem. Pred nama se otvara panorama četvrti Saso Barizano, sa brdom Čivita na kojem je katedrala.

Pitam se ko je bio Luiđi Gerikio. Internet zna sve: on je jedan od najznačajnijih i najpopularnijih italijanskih slikara 20. vijeka. Porijeklom je iz Matere. Kažu da je ovjekovječio dušu, siromaštvo, rad i tradiciju naroda sa italijanskog juga. Poznati slikar Renato Gutuzo opisao ga je kao „jednog od posljednjih slikara seljačke i napaćene Italije“.

Lijepo je da su mu se sugrađani odužili, nazvavši ovo mjesto njegovim imenom.

PUT U SASI

Hodamo jednom od glavnih gradskih ulica. Zastali smo da bismo predahnuli u hladu nacionalnog muzeja. Odmah do njega je još jedan vidikovac. Opet čudesan prizor. Kuće uklesane u stijene, zasjele jedne drugima na krovove. Ulazi u pećinske odaje. Stepeništa. Prolazi. Zvonici.

Vraćamo se u hlad muzejskog stepeništa. Za silazak u Sasi, koji su hroničari prije mene opisali kao silazak u Danteov pakao, trebaće snage. Odmor koristim da se preslišam. Šta znam o mjestu na kojem se nalazim?

Istorija Matere je priča o jednom od najstarijih neprekidno naseljenih gradova na svijetu. Grad je prešao put od praistorijskog skloništa, preko „nacionalne sramote“ Italije, pa sve do evropske kulturne prestonice. Prije više od 9 000 godina rani stanovnici otkrili su da je krečnjak mek i lak za klesanje, što je omogućilo širenje pećinskog sistema. Tokom antike, područje je bilo pod uticajem grčkih kolonija iz južne Italije.

Posmatram ulicu ispred muzeja. Lijep dan na jugu Italije. Spokoj. Nigdje burne istorije.

Ulica je nazvana po čovjeku koji se zvao Domeniko Ridola. Bio je ugledni italijanski ljekar, arheolog i političar druge polovine 19. i početka 20. vijeka. Smatra se čovjekom koji je presudno uticao na istraživanje prošlosti Matere. A prošlost je duboka kao bunar.

Grad zvanično osniva rimski konzul Lucije Cecilije Metel 251. godine prije Hrista pod imenom Meteola. To je korijen današnjeg imena grada. U 8. vijeku iz Vizantije stižu monasi vasilijanci koji pretvaraju pećine u bogato oslikane podzemne crkve. U 11. vijeku Materu osvajaju Normani, grad dobija na značaju i doživljava privredni uspon. Izgrađuju se prve zidine izvan pećinskih četvrti, a u 13. vijeku na uzvišenju Čivita podiže se Katedrala.

Upravo tamo, na drugo brdo, valja nam se uspjeti. Ali prvo moramo da siđemo dole, u grotlo najstarijih slojeva naselja.

Spuštamo se sokacima i stepenicama, prolazeći pored ulaza u kuće koji su zapravo – ulazi u pećine. Od 15. vijeka stanovnici klešu stijene sve dublje, a iskopani materijal koriste za izgradnju fasada ispred samih pećina. Svako pročelje u ovom kraju iza sebe krije pećinu. Kada je Matera 1806. godine izgubila status prestonice regije, grad je počeo ekonomski da propada. Broj stanovnika u pećinama naglo je porastao, a higijenski uslovi su postali katastrofalni. Do sredine 20. vijeka, tu je živjelo oko 15 000 ljudi.

Stanovali često zajedno sa stokom, magarcima, konjima, svinjama. Bez tekuće vode, struje i kanalizacije, harale su bolesti poput malarije, a smrtnost djece iznosila je čak 50 odsto.

Na ovom mjestu valja se sjetiti italijanskog pisca, ljekara i slikara Karla Levija. Njegov autobiografski roman „Hristos se zaustavio u Eboliju“ objavljen je 1945. U knjizi su opisana njegova iskustva za vrijeme Musolinijeve vladavine i dvogodišnje internacije u zabačenim selima ove pokrajine zbog antifašističkog djelovanja. Posebno je poznat surovo realističan opis Matere i njenih pećinskih naselja. U jednom od najpotresnijih djelova, Levi opisuje djecu u pećinama: „Znao sam da ih ima ovdje dolje: ali vidjeti ih tako, u prljavštini i bijedi, druga je stvar. I muve su se spuštale na oči, a činilo se da ih oni ne osjećaju na svojim licima naboranim kao u staraca i skeletnim od gladi: kosa puna vaši i krasti. Žene mršave sa pothranjenim i prljavim dojenčadima prikačenim za uvele dojke, činilo se da sam usred grada pogođenog kugom“.

Turistima je danas omogućen ulaz u rekonstruisane pećinske stanove. Jedan od njih je Kaza grota, pećina u kojoj ovakvi opisi dobijaju boju i miris.

Nema ovdje više ni Levija. Ni ljudi. Ni njihove stoke. Ostale su kulise. Oni koji smatraju da književnost nema sudbonosni uticaj vjerovatno su u pravu. Ali izuzeci su mogući. Levijeva knjiga je u naslovu konstatovala da se Hrist i sve što on simboliše – milosrđe, solidarnost, ljudskost, ljubav prema bližnjem – zaustavio u Eboliju, južno od Napulja, ali još uvijek daleko od Matere. Italijanska vlada je 1952. godine proglasila Sasi „nacionalnom sramotom“. Donijet je zakon o hitnom iseljavanju, i svi stanovnici su prebačeni u novoizgrađene, moderne četvrti Novog grada. Najstariji dio Matere je ostao sablasno pust.

Sve to je trajalo desetak godina. Najprije su izgrađena nova socijalna naselja po skandinavskom uzoru. Stanovnici su dobili besplatno ključ u ruke. Država je zazidala ulaze u većinu pećina čim bi se porodice iselile.

HLJEB SA VOĆNIM KVASOM

Ljudi su otpočeli novi, zdraviji život po standardima vijeka. Ali su u pećinama živjeli okrenuti jedni drugima na zajedničkim terasama koje su zvali vičinato. U novim zgradama ljudi su bili usamljeni i otuđeni. Nije bilo zajedničkog odlaska po vodu. Nije bilo pravog komšiluka. Naročito se stariji ljudi nisu snalazili sa kupatilima, gasnim šporetom ili električnim instalacijama. Nedostajale su im domaće životinje, smeštene u izdvojenim zajedničkim štalama. Postoje priče koje podsjećaju na Ćopićevu Osmu ofanzivu – neki su u početku držali živinu u kadama ili palili vatru na podu dnevne sobe.

Jedan od običaja koji je nestao tokom decenije iseljavanja jeste i pripremanje hljeba jedinstvenog u Italiji.

Prolazimo pored pekara koje izlažu taj nadaleko poznat hljeb iz Matere. Oblikom podsjeća na obližnje stijene kanjona rijeke Gravine.

Prije nego što se stavi u peć, tijesto se na vrhu tri puta zareže nožem – tako se obezbijedi da nad hljebom bdi i Otac i Sin i Sveti Duh. Tvrda korica, žućkasta sredina i jedinstven ukus potiču od krupice durum pšenice. Ne koristi se kvasac već voćni kvas od fermentisane smokve i grožđa i izvorske vode.

U vrijeme kada su hiljade seljaka živjele u pećinama, porodice nisu imale sopstvene peći. Žene su mijesile veću količinu tijesta kod kuće, a zatim bi ga nosile u zajedničke javne peći u gradu. To nije moglo da se radi svaki dan. Hljeb iz Matere može da traje od 7 do 10 dana, a velika vekna od nekoliko kilograma čak i do dve nedjelje. Pritom hljeb nije gubio mekoću i ukus. Pošto su stotine porodica pekle hljeb u istoj javnoj peći, postojala je opasnost da se vekne pomiješaju. Stoga je svaka familija imala svoj drveni pečat koji bi domaćica utisnula u tijesto.

Pomislim da je porodični pečat, inače osoben za privilegovane slojeve, iz teške muke našao put do najsiromašnijih među siromašnima. Danas su ovi drveni pečati popularan suvenir iz Matere.

OD MRTVOG GRADA DO HOLIVUDSKE KULISE

Jedan od prvih pisaca izvan Italije koji je za sebe otkrio Materu, bio je američki bitnik Sid Korman. Poznati američki pjesnik je tokom pedesetih godina prošlog vijeka živio godinu i po dana u Materi. Radio je kao profesor engleskog jezika. Napisao je čitavu zbirku pjesama posvećenu Materi – „Čovjek sa sunčane stijene“ (Sun Rock Man, 1962). Njegovi stihovi su pravi spomenik oskudnom životu u sušnoj Materi. U pjesmi Genius loci ostavio je stih:

„Znamo previše ali nedovoljno

da bismo doprli do temelja nekog mjesta.“

Ono što se desilo u docnijim decenijama nisu mogli da naslute ni Levi ni Korman. Najprije je mrtvo istorijsko jezgro Matere u filmsku kulisu pretvorio Pjer Paolo Pazolini, jedan od najvećih filmskih umjetnika koje je Italija imala. Film Jevanđelje po Mateju iz 1964. je u Materi prepoznao Jerusalim kao mješavinu teškog siromaštva i sjete pune svjetlosti. Tako su svjetske filmadžije Pazolinijevim očima prvi put zaista vidjele ovaj grad. Da nije bilo Pazolinijevog filmskog rukopisa ovamo ne bi došle filmske ekipe koje su snimale rimejk Ben-Hura 2016. pretvorivši grad u antički Jerusalim. Ne bi se tu ponovo ispričala biblijska priča o Mariji Magdaleni 2018.

Ali mnogo prije toga, još 2004, među ove pećine sa fasadama došao je Mel Gibson da bi snimio svoj čuveni film Stradanje Hristovo, jedan od najgledanijih filmova sa vjerskom temom svih vremena. Izjavio je da je obišao cio Bliski istok i Evropu, ali kada je ugledao Materu, znao je da je to savršen Jerusalim. Grad je imao tačno onu surovost, teksturu kamena i vizuelnu starost koju je tražio. Četvrt kojom se upravo krećem, usporen žegom i mnoštvom neobičnih prizora tada je postala upečatljivi filmski Jerusalim. Raspeće Isusa na Golgoti snimljeno je na vidikovcu Murđa Timone, sa kojeg se pruža dramatičan pogled na ambis i stari grad u pozadini. Ta Gibsonova Golgota već mi je iza leđa i pogled nam je uprt u brdo ispred nas. Nešto od svakodnevne muke odlazaka stanovnika po vodu doživjećemo i mi na usponu.

Ovim je sokacima Džejms Bond, kojeg je glumio Danijel Krejg, svojim Aston Martinom izvodio vratolomije. „Nije vrijeme za umiranje“ je bio projekat koji je progutao 250 miliona dolara za snimanje i dodatnih 100 miliona za globalni marketing. Kada je trebalo da bude prikazan izbila je pandemija korone. Uprkos tome, film je zaradio oko 775 miliona dolara. Nešto od tog kolača je ostalo i Materi.

Razmišljam o paradoksu – nekadašnja „nacionalna sramota“ Italije postala je globalni turistički fenomen i poželjna holivudska destinacija.

Unuci ljudi koji su sa svojom stokom dijelili pećinski prostor, danas te pećine preuređuju u skupe hotele pored kojih prolazim sa mješavinom radoznalosti i odbojnosti. Nije mi privlačna misao da u pećini prenoćim za cijenu koja ide do 500 eura za noć. Dobro, znam da današnje luksuzne pećine imaju privatne podzemne bazene uklesane u kamen, džakuzi, podno grijanje i sisteme za kontrolu vlage. Podvodim to pod bizarne fenomene naše civilizacije.

Napredujemo uz basamake. Ponovo se pogledu otvara stara Matera, njeno lice puno ožiljaka. Gore nas čeka katedrala iz 13. vijeka. Podignuta je na najvišoj koti istorijskog centra, na brdu Čivita, prirodnoj tvrđavi koja razdvaja dvije pećinske četvrti: Saso Barizano i Saso Kaveozo. Sazdana je od lokalnog žutog krečnjaka u stilu apulijske romanike. Bez nje bi panorama grada bila nezamisliva.

Vrijeme je da se sjetim čovjeka kojeg su savremenici zvali „Stupor Mundi“ što na latinskom otprilike znači Zaprepaštenost svijeta. Unuk Fridriha I Barbarose koji je u 13. vijeku od oca naslijedio i krunu Sicilije zvao se Fridrih II Hoenštaufen. Matera je bila njegov carski grad. On je otpočeo gradnju monumentalne katedrale na mjestu starijeg benediktinskog manastira Svetog Evstahija, koji je bio zaštitnik grada.

U vrijeme kada su mnogi evropski kraljevi bili nepismeni, Fridrih II je bio poliglota. Govorio je i pisao na šest jezika: latinskom, italijanskom, njemačkom, francuskom, grčkom i arapskom. Na svom dvoru na Siciliji okupljao je naučnike, filozofe i pjesnike svih vjera.

Reformator i genije, kojeg su jedni obožavali, a drugi, poput tadašnjeg pape, čak tri puta isključivali iz crkve nazivajući ga antihristom. Matera ga pamti kao svoje svjetsko čudo, kao dobročinitelja. Blagostanje će se urušiti kada poslije njegove smrti Anžujci potisnu dinastiju Hoenštaufena.

Dok silazimo ponovo ka glavnom trgu – to će trajati znatno kraće od uspona – pokušavam da sredim utiske. Ovo je jedno od najneobičnijih mjesta na kojima sam bio. Sjetim se da je grad koji je zahvaljujući Levijevim potresnim opisima probudio savjest italijanske države, 2019. bio evropska prestonica kulture. U njemu se redovno održava književni festival Matera Letteratura, koji okuplja pisce iz cijelog svijeta na čitanjima unutar samih pećina.

Grad je doživio nevjerovatne preobražaje u posljednjih hiljadu godina. Drago mi je da smo i mi cijeli dan koračali stazama kojima su išli i slavni i bahati i ubogi i bolesni. Počinjem da shvatam – jedna je Matera.

Đovani Paskoli jedan od najvećih italijanskih pjesnika s kraja 19. vijeka započeo je svoju profesorsku karijeru upravo ovdje. Predavao je latinski i grčki u lokalnoj gimnaziji. Ostavio je zapis koji kao da je uklesan u kamen: „Od svih gradova u kojima sam bio, Matera je taj koji mi se najviše smiješi, taj koji vidim najbolje kroz veo poezije i melanholije“.

Tako je, Đovani. Nemam šta da dodam.