* * *
Prvoga januara 1945. godine, dok se kod nas još vojevalo protiv stranog i domećeg fašizma, imao sam jedanaest godina.
Toga januara, u grupi osnovaca sa toliko godina iz durmitorskog kraja, našao sam se u Bugarskoj, gradić Dupnica, u podnožju planine Balkana.
I sa toliko godina u prvom razredu osnovne škole ( neki i sa više) još smo bili “redovni” ratni “osnovci”.
Imali smo česte školske raspuste, “školske odmore”, mimo normalnog školskog kalendara.
Dođu četnici s Talijanima - otvaraju školu. Deklamujemo deseteračke guslanke o “kralju uzdanici” i o Draži koji će kralja, kad se bude vraćao iz izbjeglištva, svečano dočekati “na granici”.
Te su rime - “granica” i “uzdanica” bile početak svakog našeg školskog časa u četničkoj fazi “školovanja”.
Dođu partizani - otvaraju škole. Pjevamo:
bez izvora nema vode, ni života bez slobode.
Pa opet zatim nova ofanziva donese smjenu vlasti, i opet “školski odmor”, i opet novi program i nove rime.
Već se bližio i kraj rata kad je - po odluci savezničke Teheranske konferencije - kralj Petar je bio obavezan da preko Radio Londona pozove Dražu da se stavi pod Titovu komandu. To je kralj i učinio.
Džadom ispred prozora naše škole prolazile su četničke kolone i pjevale:
Mi za kralja, kralj za Tita, sad kud ćemo bog te pita.
Godine su proticale. Mi djeca odrastali, ali i dalje smo bili osnovci. Svi užasi rata na nas “osnovce” utisnuli su teži, dublji i bolniji žig nego li i na naše roditelje i odraslu braću i sestre.
Rat je učinio da u to vrijeme ne budemo ni djeca ni odrasli.
Postali smo starmali.
* * *
Prva ruka, poslije roditeljske, koja me je pomilovala po kosi bila je jevrejska, ruka Ilje Erenburga. Neka delegacija u Bugarskoj, u kojoj se nalazio Erenburg, došla je i u posjetu domu jugoslovenske ratne siročadi u Dupnici.
Znameniti ruski pisac Erenburg me je o nečem dugo zapitkivao, ali se više ne sjećam o čemu.
* * *
Moja prva prava, blistava učiteljica, bila je (u Bugarskoj) makedonska Jevrejka, Rahela Galevska Glavički. Blistala je prema nama materinskom toplinom i brižljivošću.
Pisala je i knjige pedagoškog karaktera. Jedna od njenih knjiga ima naslov “Moje dete i odrasli” (izdanje Narodne knjige, Beograd 1961).
Svi smo bili njena djeca, nas trodesetšestoro.
* * *
Luksuzni automobil, moj prvi automobil u koji sam sjeo, pripadao je bugarskom Jevrejinu Nisimu Aronu Levom, domaćinu, koji je naš dom snabdijevao svim potrepštinama - hranom, odjećom, obućom, posteljinom, ljekarskim nadzorom i slično.
Nekom prilikom me je Nisim Aron Levi odveo u svoj vinograd. Bio je to moj prvi vinograd. Čika Aron se zabrinuo da mi može pozliti od tolike halapljivosti sa kojom brstim čokote i žderem grožđe.
* * *
Vidio sam Dahau - jedini koncentracioni logor kojeg hitlerovci, pri odstupanju, nijesu stigli razoriti.
Dahau - prvi konclogor na tlu Evrope. To je bila sablasna škola nečovještva u kojoj su magistrirali i doktorirali najdarovitiji Hitlerovi ljudožderi.
Polja oko logora bila su u bujnom zelenilu povrtlarskih kultura. Još ih je hranilo gnojivo sužanjskim prahom iz tog esesovskog krematorijuma. Poslije obilaska te avetinjske katedre ni najtopliji zrak svjetlosti i nade više nije mogao sasvim potrijeti pomračenje koje mi je na tome mjestu pogodilo dušu.
* * *
Među ruskim pjesnicima, slikarima, vajarima, profesorima, arhitektima i romansijerima, koji su patili pod staljinskim socrealizmom, moji prijatelji Jevreji su - Semjon Bjeli, Eduard Šnejderman, Ljuba Dobašina, Anatolij Zaslavski, Julijan Frumkin Ribakov, Anatolij Domašev, Daniil Granjin, Aleksandra Koblenc, Ina Jun Broda, Asja Šnejderma, Anatlij Gromov, Vladimir Dolgopolov, Lav Lanec, Valerij Mišin, Nikolaj Košeljkov i drugi.
* * *
U današnje vrijeme domaći fašizam se pokazao užasnijim kao vampir nego što je bio onaj izvorni Hitlerov i Musolinijev kao naoružana avet.
Građane Jugoslavije - ateiste i one nepravoslavne konfesije - zadesila je sudbina Jevreja iz vremena holokausta.
Neki zapadni posmatrači, koji su od balkanskoga razbojišta napravili svoje diplomatsko šetalište, naš džumbus okrstili su kao plemenski sukob i vjerski rat. Možda onom vidovitom engleskom lordu u ulozi diplomate nije bio poznat nijedan fašisoidni užas iz našega balkanskog dvorišta, iako je o tome objavio debelu knjižurinu.
* * *
Pošto je pred njenim očima ubio njenu majku, oca i sestru, a nju silovao, Mladićev ratnik je zapitao Esmu hoće li se udati za njega.
- Ne - reče Esma - u mome srcu nema ni svinjca ni štenare.
“Prosac” joj tada kundakom razbi lobanju.
Valjda da joj istjerao bubice iz glave.
* * *
Zašto ovaj tekst nosi naslov Fioka?
Iz nekog zapisa saznao sam da je jevrejsko dijete, prije no što će esesovci rupiti u stan njegovih roditelja, u sobi otvorilo orman, iz njega izvuklo i razbacalo stvari po patosu, a potom se uvuklo u fioku, koja je najmanje privlačila radoznalost nacista.
Fioka ga je spasila od njihove kame.
Eto, dijete, a veliki, mudar ratni strateg i taktičar.
Kamo sreće da su i djeca Vukovara, Konavala, Sarajeva, Srebrnice, Pljevaljske Bukovice, Prištine, Kaluđerskog Laza, i tako redom, imala po jednu takvu fioku.
* * *
Negdje je zabilježeno da je Mikelanđelo govorio kako je poželio sebi, u Sikstinskoj kapeli, iskopati oči jer, navodno, nije mogao odoljeti tolikoj ljepoti.
A da je taj vajar, taj slikar, taj pjesnik vidio ogromno “platno” pPljevaljske Bukovice, koje su žeženim koloritom naslikali naši bojovni nadrealisti, vjerujem da bi Mikelanđelo doista sebi izbo oči.
(Učešće na panel diskusiji o holokaustu)
Bonus video:
