U kasno ljeto 1943. Winston Churchill, jedan od trojice vođa savezničke antifašističke koalicije, odlučio je u Jugoslaviju poslati svog čovjeka, koji će osobno provjeriti tko se u toj zemlji bori protiv Nijemaca i njihovih jataka. Odabrao je škotskog aristokrata, člana Konzervativne stranke i prijeratnog diplomata Fitzroya Macleana. Osim što je bio pouzdan, Maclean je iz Churchillove perspektive zacijelo imao neke važne svjetonazorske kvalitete: nije bio naročito romantičan, nije ga se moglo zavesti i bio je, kao i on, odlučan antikomunist. O njihovim razgovorima saznajemo samo ono što su njih dvojica htjeli da se zna, ili ono što je postalo dio legende. Maclean prema toj je legendi upozoravao premijera da će Titovi partizani nakon rata uspostaviti vladavinu po uzoru na onu u Sovjetskom Savezu, na što ga je ovaj upitao: a zar ti namjeravaš živjeti tamo? I rekao mu je rečenicu koja, po prilici glasi: tvoj posao je naprosto otkriti tko tamo ubija najviše Nijemaca, a onda predložiti načine na koje bismo im mogli pomoći da ih ubijaju još više. Maclean se u rujnu 1943. padobranom spustio kod Mrkonjić Grada, na područje prostranog teritorija pod kontrolom Titovih partizana. S njima će ostati sljedeća dva i pol mjeseca, nakon čega će se, pod partizanskom pratnjom, preko Dinare probiti do Dalmacije i do morske obale, odakle će se prebaciti u Kairo. Tamo će Churchillu podnijeti izvještaj, prema kojemu se protiv Nijemaca i domaćih kvislinga bore Titovi partizani, i u toj borbi su vrlo efikasni, dok su snage pod kontrolom izbjegličke vlade u Londonu, poznate i kao četnici, uglavnom pasivne, ili surađuju s Nijemcima. Fitzroy Maclean je, dakle, otkrio tko u Jugoslaviji ubija najviše Nijemaca, i svom je premijeru predložio kako da mu pomogne da ih ubije još više.
Michael Martens (1973.) osamdeset i tri je godine kasnije tu, jednu od dvije-tri najčuvenije rečenice koje se pripisuju Churchillu, te jedan od općepoznatih apokrifa iz legende o Drugome svjetskom ratu, iskoristio za pitanje koje će postaviti Volodimiru Zelenskom, za vrijeme njegova posjeta Beogradu: “Možete li nama, Europljanima, reći što konkretno možemo učiniti da vam pomognemo da ubijete više Rusa – više ruskih vojnika, naravno?” Preuzevši, jungovskim rječnikom govoreći, personu Churchilla, Martens višestruko konotira svoje pitanje. Najprije, izriče surovu i sirovu istinu o prirodi rata: svaki rat svodi se na ubijanje neprijateljskih vojnika, kao što se svaki ratni zločin svodi na ubijanje neprijateljevih civila. Drugo, on komplimentira Zelenskom, jer ga proglašava ultimativnim borcem protiv Rusa. Treće, i mnogo važnije, on pokušava ovaj rat uzdići na načelnu razinu, izjednačavajući Churchillov rat protiv fašizma s ukrajinskom obranom od Rusije. Njegovo pitanje Europljane snažno obavezuje. Te četvrto i najvažnije: on svoje pitanje postavlja kao Nijemac, pozitivno konotirajući Churchillove riječi o imperativu što većeg ubijanja Nijemaca. Ali da ne bi bio loše ili pogrešno shvaćen, Martens žrtvuje stil, pa naglašava ono što bi trebalo biti notorno, i što je za Churchilla u razgovoru s Macleanom notorno, ubijanje Rusa isključivo znači ubijanje ruskih vojnika.
Ono na što Michael Martens nije, međutim, računao jesu neznalice i zlonamjerni. Tako neznalice, na čelu s Volodimirom Zelenskim, nemaju pojma što je Churchill rekao, legenda o Drugom svjetskom ratu u njihovim je glavama odavno izblijedjela, tako da svoje ratove, ili misli svoje o ratovima koje su doživjeli, usklađuju i upjevavaju s nekim drugim legendama. Zlonamjerni, pak, koji jako dobro znaju što je Martens rekao, i po kakvom je palimpsestu ugrebao svoju rečenicu, obrnut će cijelu stvar, napraviti se ludi, i proglasiti ga, ni manje ni više, nego za – monstruma i nacista. Nešto se opasno rasklimalo i odšarafilo u tom svijetu, ukoliko parafrazirajući Churchilla bivaš nacist. Napali su ga, posve očekivano, iz Kremlja. Razvikala se Marija Zaharova, megafonka ruskog ministarstva vanjskih poslova (koju je jednom, sjećamo se toga, srpski predsjednik nazvao – Maša Zaharova), Martensa je napalo u Beogradu, pa u toksičnim tobože lijevim njemačkim i europskim medijima, a u Hrvatskoj informativni su portali omogućili lokalnom proruskom ološu da ispisuje beskrajne uvrede i potvore, kojima nastoje uvesti u javni diskurs da je ovaj Nijemac fašist (nacist). Na kraju, Frankfurter Allgemeine Zeitung, novine za koje Martens radi i ujedno jedne od najuglednijih i najozbiljnijih europskih i svjetskih novina danas, ogradile su se od njegova pitanja Zelenskom, premda su ga istodobno uzele u zaštitu pred prijetnjama koje mu se upućuju.
Martens je očito pogriješio. Njegova greška je u tome što je precijenio svijet s kojim komunicira. Precijenio je njihovu pismenost, obrazovanje i obaviještenost, ali je, mnogo više od toga, precijenio njihovu imaginaciju? Kako ta gomila idiota, koja po cijele dane zuri u svoje mobitele i drka po TikToku i inim digitalnim kurcima, uopće može razumjeti čin presvlačenja u nekog drugog, i postavljanja vlastitog pitanja tuđim riječima, koje podrazumijevaju niz konotacija, koje samim tim postaju dio pitanja?
Michael Martens dugo je živio i radio u Rusiji. Oni koji Martensa poznaju, dobro će znati i to da on ne samo što ne mrzi Ruse, nego je u kulturološkom smislu rusofil. Biti protiv Putina iz njegove je perspektive, očito, isto što i biti protiv Hitlera. Ubijati Nijemce 1943. u Jugoslaviji, u Njemačkoj, u Europi, znači ubiti Hitlera. On to izgovara kao Nijemac, a ne kao samoubojica. On to izgovara kao njemački patriot, a ne kao veleizdajnik. Nema Europe ako smo za Vladimira Putina. Nemoguće je biti neutralan. To govori Michael Martens.
Nama je on važan zato što je posljednji u dugom nizu europskih novinara i intelektualaca koji su se ozbiljno bavili našim slučajem. Autor je nama veoma važne biografije Ive Andrića, neusporedivo najvećeg pisca s ovih prostora, jugoslavenskoga nobelovca, čiju su slavu i čast u ostavinskoj raspravi po raspadu naslijedili Srbi i Bosanci, knjige u kojoj je bistrio koješta što nama već dugo ostaje mutno. Ali Martens je prethodno napisao i jednu drugu, možda jednako važnu knjigu, koja govori o njemačkom vojniku, kaplaru Wehrmachta Josefu Schulzu, figuri iz lokalne srpske legende o dobrom neprijatelju, koji nije htio strijeljati nedužne Srbe, pa je za kaznu strijeljan on. Martens je slučaj kaplara Schulza temeljito istražio, te je zaključio da je slučaj – izmišljen. Ili bolje, da su Schulzovo junaštvo i pravednost proizvod narodne mašte. Ali zašto je mašti trebao jedan takav lik? Tim pitanjem bavi se “U potrazi za junakom – Priča o vojniku koji nije hteo da ubija”, Martensova knjiga, koju je u srpskom prijevodu objavio beogradski Clio.
Michael Martens jednako je precizno i nedvosmisleno u FAZ-u obradio slučaj Marka Perkovića Thompsona i savršeno precizno odredio ulogu tog čovjeka u hrvatskom društvu, što se te 2019. nimalo nije svidjelo režimu Andreja Plenkovića. Nedavno, bavio se još jednom važnom temom, koja se opet tiče kolektivne svijesti, legendi i apokrifa. U nizu članaka istražio je i rekonstruirao slučaj sarajevskog ratnog safarija i legende o bogatim strancima koji za novac ubijaju ljude u gradu pod opsadom. Njegovi nalazi su i u ovom slučaju bili razočaravajući po kolektivnu svijest. Općenito, Michael Martens se u svom bavljenju južnoslavenskim i balkanskim temama najčešće bavio kolektivnom sviješću, te je raščaravao legende u koje smo bili prinuđeni vjerovati. Takva je priča o dobrom vojniku Josefu Schulzu, ali takve su i priče o Thompsonu i sarajevskom safariju. Oni koji ne vjeruju, bit će proglašeni za izdajnike.
Fitzroy Maclean imao je najteži od svih poslova: ustanoviti nešto što je očigledno, ali je u suprotnosti s općeprihvaćenim vjerovanjima, uključujući i uvjerenja ugrađena u njegovu intimnu svijest i samopoštovanje. Vjerovanja bi ostala nedirnuta, kao i njegovo osobno samopoštovanje, da je lagao, pa da je rekao da se protiv Nijemaca i ostalih hitlerovaca bore vojnici izbjegličke vlade u Londonu, jer je ta vlada bila u savršenom skladu i s Macleanovim konzervativnim idealom, i s njegovim aristokratskim podrijetlom. On se, međutim, po cijenu vlastitog dostojanstva držao činjenica. Istu stvar u svom poslu radi i Michael Martens.
Pogledajte još:
Preuzmi aplikaciju i prati vijesti
PRATITE NAS NA
