Predsjednik Skupštine i lider Nove srpske demokratije Andrija Mandić nedavno je, govoreći o rezultatima vlasti nakon 30. avgusta 2020. godine, posebno istakao Elektroprivredu Crne Gore. Jednim od „neospornih rezultata“ nazvao je činjenicu da od 2021. godine nije povećavana cijena električne energije, pripisujući to „izuzetno odgovornoj i domaćinskoj politici EPCG, na čijem je čelu naš Milutin Đukanović“.
Teško je zamisliti otvorenije objašnjenje političkog konteksta u kojem godinama posluje EPCG. Milutin Đukanović nije samo dugogodišnji predsjednik Odbora direktora najveće državne kompanije - on je i visoki funkcioner NSD-a, a njegova partija stabilne cijene električne energije otvoreno predstavlja kao sopstveni politički trofej.
Ali upravo tu počinje problem. Ako politička uprava odluči da godinama zamrzne cijenu osnovnog proizvoda uprkos rastu troškova, kompanija mora pronaći drugi način da sačuva finansijsku snagu: smanjivati rashode, povećavati produktivnost i stvarati rezerve za loše godine. EPCG je radila suprotno. Dok su cijene ostajale iste, EPCG je morala postajati bolja - a postajala je gora.
Umjesto racionalizacije, uslijedilo je masovno partijsko zapošljavanje i rast fiksnih troškova. Umjesto ulaganja u efikasnost, novac je usmjeravan u projekte koji su kompaniju dodatno opteretili. Kupovina Željezare uvukla je elektroenergetsku kompaniju u potpuno tuđu djelatnost, sa novim troškovima i dubiozama. Izgrađeni su solarni kapaciteti bez obezbijeđene mrežne infrastrukture, pa milioni eura umjesto u kasu kompanije odlaze u vjetar.
Najeklatantniji primjer je ekološka rekonstrukcija TE Pljevlja: potrošen je ogroman novac, kompanija je finansijski iscrpljena, a cilj zbog kojeg je rekonstrukcija pokrenuta - potpuno usklađivanje sa ekološkim standardima EU - nije ostvaren. Zoran Radulović je tu filozofiju upravljanja nedavno slikovito sažeo u naslovu svog teksta u Monitoru: „EPCG: Umjesto struje prodaju budućnost“.
Zatim je tako oslabljenu kompaniju pogodilo ono na šta uprava nije mogla neposredno uticati, ali je morala planirati: suša i nepovoljna kretanja na tržištu. EPCG je tu krizu dočekala nespremna, finansijski oslabljena i bez rezervi koje bi joj omogućile da je prebrodi bez pomoći države.
Prazne akumulacije smanjile su proizvodnju hidroelektrana, a velika domaća potrošnja gotovo je zbrisala izvozni potencijal. Nedostajuću energiju EPCG zato mora kupovati. Ona je na regionalnim berzama dostizala prosječne cijene od 160 do preko 200 eura po MWh, dok su večernji pikovi prelazili 250 eura. To stvara klasične ekonomske makaze: uvoziti struju po 170 ili 200 eura, a prodavati je domaćim kupcima po politički održavanim tarifama od oko 50 eura, znači stvarati finansijski jaz koji se ne može premostiti marketingom, partijskim saopštenjima ni pričama o „domaćinskom upravljanju“.
A olakšanje nije na vidiku. Bez dugotrajnih i obilnih padavina, EPCG bi u zimu mogla ući sa ozbiljno smanjenom hidroproizvodnjom upravo kada domaća potrošnja raste, a struja na evropskom tržištu postaje najskuplja. Spoljni faktori nijesu stvorili problem - oni su samo ogolili posljedice lošeg upravljanja.
Zato ne čudi što je EPCG zatražila državne garancije od 132 miliona eura. Nije sporno što država pomaže kompaniju od koje zavisi energetska stabilnost zemlje. Sporno je što se pomoć koja očigledno služi i saniranju posljedica finansijskog slabljenja kompanije predstavlja kao podrška razvoju i novim investicijama.
Kompanija koja se može normalno i povoljno zaduživati na tržištu nema potrebu da za finansiranje traži garancije države. Dakle, jasno je da su se uslovi pod kojima privatne banke finansiraju EPCG bitno pogoršali.
Ovdje se, međutim, postavlja ozbiljno pitanje poštovanja Zakona o kontroli državne pomoći. Važeći član 7a propisuje primjenu relevantnih pravila EU, koja pomoć preduzeću u poteškoćama ne tretiraju kao običan izvor novog novca, već je uslovljavaju ozbiljnim restrukturiranjem i planom povratka dugoročno održivom poslovanju.
Javnost, međutim, nije vidjela nikakav ozbiljan plan finansijske konsolidacije EPCG. Nema programa rezanja troškova, preispitivanja prekomjernog broja zaposlenih niti izlaska iz promašenih investicija. Umjesto konsolidacije postoje novi krediti, državne garancije i priča o „razvoju“ - kao da se kompanija ne spašava od posljedica lošeg upravljanja, nego priprema za novi razvojni zamah.
Kao akcionar EPCG, ukazujem i na netransparentan aranžman sa Masdarom. Uprava tvrdi da joj on otvara dodatni prostor za finansiranje, ali njegovi uslovi nijesu dostupni javnosti, niti je ugovor dat meni na uvid kao akcionaru.
Ne tvrdim unaprijed da je aranžman štetan, ali kada kompanija u finansijskim teškoćama traži garancije države i istovremeno zaključuje veliki netransparentni ugovor koji joj, prema riječima uprave, otvara dodatni prostor za finansiranje, legitimno je i opravdano pitati kakav je njegov stvarni finansijski efekat i da li je EPCG, možda previse, dala zauzvrat.
Zašto, onda, nema stvarne konsolidacije? Zato što bi ona srušila političku priču na kojoj se godinama gradi slika „uspješne“ EPCG.
Konsolidacija bi značila priznanje neuspjeha, rezanje troškova i partijskih kadrova, preispitivanje investicija i, vjerovatno, korekciju cijena. A pošto je zamrzavanje cijena proglašeno jednim od najvećih političkih uspjeha „našeg Milutina Đukanovića“, taj se uspjeh mora održavati po svaku cijenu - pa i po cijenu finansijskog slabljenja kompanije.
Ko na kraju plaća račun? Da su cijene prilagođavane realnim troškovima, teret bi prvenstveno snosili potrošači, dok bi država posebno štitila najranjivije. To bi bilo poštenije i transparentnije.
Umjesto toga, EPCG je žrtvovana za vođenje jeftine socijalne politike i navodno dokazivanje političkog uspjeha. Kada je kompanija počela da posrće pod teretom takve politike, račun nije ispostavljen onima koji su imali najveću korist od jeftine struje, već svim građanima kroz državni budžet. Dakle, ceh za tu politiku, kroz poreze i javne prihode, biće jednako podijeljen između onih koji su mjesečno trošili stotine eura na struju i onih čiji su računi iznosili svega nekoliko desetina eura.
Politička korist pripada partijama na vlasti, a finansijski račun - kroz državne garancije, dugove i eventualnu novu pomoć - plaćaju svi građani Crne Gore.
Ako se ova politika nastavi do izbora 2027. godine, EPCG bi iz svega mogla izaći još zaduženija i finansijski iscrpljenija. Tada bi nam, nakon godina priče o „domaćinskom upravljanju“, isti političari mogli saopštiti da se kompanija može spasiti jedino privatizacijom.
To bi bio konačni paradoks partijskog upravljanja državnom imovinom: da kompanija koja je godinama služila kao dokaz političkog uspjeha na kraju bude prepuštena privatnom kapitalu zato što je upravo politika održavanja tog „uspjeha“ pojela njenu finansijsku supstancu.
Cijene su ostale iste. Ali cijena te politike tek dolazi na naplatu.
Autor je ekonomski analitičar
Pogledajte još:
Preuzmi aplikaciju i prati vijesti
PRATITE NAS NA
