Nema pomirenja bez pokajanja

„Krv i moć opijaju… povratak ljudskog dostojanstva, pokajanje i regeneracija postaju gotovo nemogući.” (Fjodor Dostojevski, Zapisi iz mrtvog doma)

U ljeto 1976. vlada Zapadne Njemačke organizovala je studijsko putovanje za gimnazijalce završnih razreda koji su se isticali u znanju njemačkog jezika. Te godine učestvovali su predstavnici 27 zemalja; iz Jugoslavije nas je bilo osmoro. Bila je to izuzetna prilika da se tokom nekoliko nedjelja priključimo redovnoj nastavi naših njemačkih vršnjaka u Celleu.

Razmjenu su upotpunili izleti koje je Pädagogischer Austauschdienst (PAD) organizovao u sklopu kulturno-informativnog programa.

Jedan od tih izleta bila je posjeta Bergen-Belsenu, nekadašnjem koncentracionom logoru, danas memorijalnom centru dvadesetak kilometara od Cellea (fotografija 1). Teško je opisati osjećaj koji vas prožme kada u tišini hodate pored humki obraslih vrijeskom, na kojima piše samo: “Hier ruhen 5000 Tote” - ovdje počiva 5000 mrtvih. Humki je više. U Bergen-Belsenu je stradalo oko pedeset hiljada ljudi, a u obližnjem logoru još oko dvadeset hiljada sovjetskih zarobljenika. Među njima je i Ana Frank, umrla od tifusa u petnaestoj godini, nekoliko sedmica prije nego što su Britanci oslobodili logor. Bili su to ljudi koje je kolektivna mržnja unaprijed obilježila i osudila na smrt.

Bergen-Belsen nije imao gasne komore. To ga čini utoliko strašnijim: bio je krajnja stanica marševa smrti iz Aušvica i logora na istoku u zimu 1944-45. - prenatrpan, bez hrane, vode i ljekova, s tifusom koji je kosio hiljade nedjeljno. Za ubijanje nije bila potrebna tehnologija.

Dovoljna je bila odluka da se ljudi prestanu smatrati ljudima.

Tog ljeta sam od svojih njemačkih vršnjaka prvi put čuo riječi koje su uporno ponavljali: Nie wieder! Nikad više!

Iza te dvije riječi stajala je čitava jedna borba. Poslije 1945. Nijemci su morali da priznaju da su njihovi očevi i djedovi znali za zločine, ili u njima učestvovali, a da se gotovo niko nije odupro. Prva decenija je to pomela pod tepih; ćutanje je bilo način da se preživi. Ali generacija rođena poslije rata nije pristala na ćutanje. Šezdesetih je roditeljima postavila pitanje koje ovi nisu htjeli da čuju - Gdje si ti bio? - i iz tog sukoba izrasla je Njemačka kakvu sam sreo 1976: ona koja gradi spomenike žrtvama, plaća restituciju i upisuje nepovredivost ljudskog dostojanstva u prvi član svog ustava.

Pomirenje - sa susjedima, sa Jevrejima, sa samima sobom - nije bilo početak tog puta. Bilo je njegov plod.

Ali 1976. Njemačka je još bila podijeljena, a Berlin grad presječen zidom. Posebno je upečatljiva bila naša posjeta zapadnom dijelu, koji su Amerikanci, Britanci i Francuzi držali u svojim sektorima. Fotografija 2 snimljena je u francuskom sektoru, na samoj njegovoj ivici - Fin du secteur français, kaže tabla. Na zidu, ispod natpisa Diese Schande muss weg! (Ova sramota mora nestati!), vijenac i svježe cvijeće za nekoga ko je, u čežnji za slobodom, pokušao da pređe na drugu stranu i bio ubijen.

Tu sam se bukvalno uvjerio u moć geopolitike i u nesreću koja vas može zadesiti ako vas zapadne pogrešna strana zida. Ta strana nije bila samo geografska. Bila je to strana na kojoj se za ubistvo mladića ili djevojke koji su htjeli preko zida nije tražilo pokajanje, nego se dijelilo odlikovanje.

Sve ovo govorim povodom naših masovnih grobnica. Onih iz Drugog svjetskog rata, i onih novijih, nad kojima još stoje uplakane majke. Govorim to i povodom smrti Ratka Mladića u haškom zatvoru, i žurbe s kojom su neki pohitali da mu ispletu vijenac slave - kao da presuda za genocid nije ni izrečena, kao da majke ne stoje tu gdje stoje.

Nijemci su mi 1976. pokazali šta je alternativa. Ne pomirenje koje potpisuju političari, već pokajanje koje niko ne može potpisati u tuđe ime. Pokajanje nije kolektivna kategorija. Ono je individualno, kao i kosti onih koji leže u humkama - svaka je nečija.

Ko odbija da se pokaje, ne može ni da se pomiri; on samo čeka pogodniji trenutak. A dok se slavi onaj ko je naredio, umjesto da se oplakuje onaj ko je ubijen, “Nie wieder “ostaje rečenica koju kod nas još niko nije izgovorio.

Ruke uplakanih majki nas opominju da put spasa naših duša ne vodi kroz pomirenje, naročito ne ono koje nam političari nude i organizuju, nego kroz pokajanje. Tek poslije njega, pomirenje dolazi samo od sebe.

Ove fotografije stare su pedeset godina. Nekad su bile moja privatna uspomena. Danas su, ispostavilo se, opomena.

Autor je građevinski inženjer