Geoffrey Nice postavlja pitanje na koje Ratko Mladić nikada nije odgovorio: kako je znao da može vezati pripadnike UN-a, poniziti međunarodnu zajednicu i zatim ubiti više od osam hiljada bošnjačkih muškaraca i dječaka?
To pitanje nije upućeno samo Mladiću. Upućeno je i onima koji su ga prije Srebrenice gledali kako ispituje granice njihove odlučnosti. Nakon NATO udara u maju 1995. njegove snage zarobile su stotine pripadnika UN-a, vezivale ih za moguće mete i koristile kao žive štitove. Udari su obustavljeni, počeli su pregovori, a Mladić je dobio odgovor: međunarodna zajednica će pred njegovom ucjenom ustuknuti.
Genocid nije počeo tek kada je pala Srebrenica. Počeo je i učenjem nekažnjivosti.
Trideset jednu godinu kasnije, isto pitanje treba postaviti Andriji Mandiću: kako zna da mu se može?
Kako zna da kao predsjednik Skupštine može poslati saučešće porodici presuđenog ratnog zločinca, izbrisati presudu za genocid, sve nazvati “običajem” i zatim optužiti druge što su njegov postupak prepoznali?
Zna jer i on ispituje granice.
Pošalje telegram - nema posljedice.
Prećuti žrtve - nema posljedice.
Kritičare proglasi lažovima - nema posljedice.
Vlastitu prošlost preuredi - nema posljedice.
Svaki njegov potez je mala proba sistema. Sistem svaki put položi oružje.
Evropska unija kaže da veličanje ratnih zločinaca nije spojivo sa evropskim vrijednostima. Marta Kos otkaže posjetu Srbiji. Nekoliko dana traju zabrinutost i šok. A onda se kalendar ponovo otvori, sastanci nastave i crvena linija pomjeri za još jedan korak.
Mandić ne mora Ratka Mladića nazvati herojem. Dovoljno je da učestvuje u njegovoj trijumfalizaciji, znajući da će Brisel njegovu politiku tretirati kao neprijatnu retoriku, a ne kao prepreku evropskom putu Crne Gore.
U toj predstavi posebna uloga pripada organizacijama civilnog društva.
Od nas se traži da dokumentujemo negiranje genocida, čuvamo pamćenje žrtava, pratimo institucije i upozoravamo na opasnost. EU birokratija zatim naše znanje uzima, prevodi ga u “izazove” i “zabrinjavajuće trendove” i smješta u fusnote izvještaja. Naš rad postaje dokaz da je civilno društvo konsultovano, dok ljudi na koje upozoravamo ostaju evropski partneri.
To nije partnerstvo. To je administrativno pripitomljavanje otpora.
A mi često pristajemo. Slušamo kao ovce. Pišemo iste preporuke, popunjavamo nove matrice, ublažavamo jezik i brojimo radionice dok nacionalisti preuzimaju institucije. Od nas se očekuje da budemo hrabre u projektnim prijavama, pristojne na konsultacijama i zahvalne u završnim izvještajima.
Postajemo pisarnica sopstvenog poraza.
Evropska unija ne može smijeniti Mandića. Ali može prestati da ga legitimira kao evropskog partnera. Može jasno reći da predsjednik parlamenta koji politički pakuje prošlost i normalizuje trijumfalizaciju ratnog zločinca predstavlja prepreku, a ne folklornu neprijatnost.
Možemo i mi prestati da glumimo da je poziv na konsultacije politički uticaj. Nije dovoljno da nas saslušaju, uzmu naše podatke i evidentiraju prisustvo. Pitanje je šta su učinili nakon što su čuli.
Kako Mandić zna da mu se može?
Gleda Srbiju koja Mladića ispraća uz državnu logistiku i vojne počasti. Gleda EU koja otkazuje jednu posjetu. Gleda Vladu Crne Gore koja ćuti. Gleda civilno društvo koje piše još jedan izvještaj.
Tako zna.
Mi smo ga naučili.
Autorka je psihološkinja
Pogledajte još:
Preuzmi aplikaciju i prati vijesti
PRATITE NAS NA
