Političari slave nikada shvaćenu viziju ekološke države, mi građani, nemamo šta da slavimo

Poštovani građani Crne Gore

Danas je državni praznik, Dan ekološke države.

Crnogorski političari, u nadi da im to može donijeti poneki politički poen, slave, na državnom nivou, nikada shvaćenu viziju ekološke države.

Mi građani, nemamo šta da slavimo. Iza nas je 35, ne samo potpuno izgubljenih nego i štetočinskih godina. U velikoj mjeri su nepovratno uništeni šarm i ljepota crnogorske teritorije, a za one građane kojima šarm i ljepota ama baš ništa ne znače, dodaću da je uništena i ekonomska vrijednost teritorije. Teritorija nije mudro i humano korišćena za dobrobit građana Crne Gore. Teritorija je varvarski razarana i još uvijek se nemilosrdno razara u interesu domaćih i bjelosvjetskih tajkuna.

Izreći ću oštre ali istinite riječi koje nijesu osuda ljudi i njihovih namjera (put do pakla je često popločan dobrim namjerama) nego ocjena rezultata njihovog rada. Za neprekidni zločin nad teritorijom, koji su bez izuzetka činile sve vlade Crne Gore, ne koristim riječ veleizdaja samo iz jednog razloga, veleizdaja je preblaga riječ za veličinu razaranja prirode i trajnog zla i štete koja je učinjena sadašnjim i budućim generacijama.

Podsjetiću. Iza popularnih riječi "ekološka država" je stajala vizija da Crna Gora postane planetarni pilot projekat i primjer prvog održivo organizovanog ljudskog društva na planeti Zemlji. Projekat ekološke države je bio moj odgovor na pitanje šta je istovremeno i najbolji razvojni put Crne Gore i najveći doprinos koji Crna Gora može dati čovječanstvu.

Poštovani građani, za 35 godina ne samo da se nijesmo primakli ostvarenju ove vizije nego smo se udaljili od njenog ostvarenja. Ipak, na potpuno različit način nego političarima, Dan ekološke države treba da bude naš praznik. Praznik vizije i praznik nade da će, kad tad, u Crnu Goru doći vlast koja ima humanizma, znanja mudrosti i ljubavi prema Crnoj Gori.

Poštovani građani, čestitam Vam Dan Ekološke države, kao svetionik koji pokazuje put, kao praznik neostvarene ali žive vizije i nade.

P.S. Istorijski gledano do Skupštine na Žabljaku (20. septembra 1991.) je došlo zahvaljujući tome što je tadašnji predsjednik Momir Bulatović poslije naših dugih razgovora (o kojima je ostavio pisani trag u svojoj knjizi iz 1991. godine) bio privučen vizijom ekološke države sa kojom sam ga upoznao. Naravno, imao je dovoljno moći da se održi Skupština na Žabljaku, bez obzira što nijesmo imali vizionarsku Skupštinu i Vladu.