Čemu se premijer raduje?

Najveći problem “Euro modela” nije u brojkama, niti u tome da je premijer iznenadio sopstveno Ministarstvo finansija, već u pravilima igre koje želi da postavi: program se ne smije kritikovati. Ko postavi pitanje ili posumnja u optimizam, on je neprijatelj poboljšanja standarda, on je protiv toga da građani žive bolje. Pošto ovo sad prolazimo treći put, vrijeme je da obratimo pažnju i pogledamo šta piše u zakonima, ne samo da slušamo što nam premijer uz nategnuti i vještački osmijeh obećava, predstavljajući jednostavna rješenja za složene probleme.

Na samo sedam stranica stale su izmjene i dopune šest zakona kojima se mijenja način finansiranja budžeta, fonda PIO, nameću novi načini utvrđivanja minimalne zarade, poslodavci obavezuju na nove troškove, ukidaju doprinosi, mijenjaju poreske stope, smanjuju prihodi opština. Šest zakona, već spakovanih i spremljenih za Skupštinu i jedno obraćanje premijera je izgleda sve što je potrebno da se započne sa ovom ogromnom reformom koja će uticati na sve nas. Nema nijednog dodatnog dokumenta, nema procjena uticaja, javne rasprave, razgovora makar sa socijalnim partnerima ako ne sa građanima.

Ovakav potez ide kontra svega što je rađeno da planiranje u državi bude koliko toliko predvidivo: srednjoročni budžetski okvir, obavezna procjena fiskalnog uticaja propisa, fiskalna pravila, Fiskalni savjet. “Euro model” preskače sve to: nema ga u Programu rada Vlade za 2026, ni u Fiskalnoj strategiji koja bi trebalo da je zacrtala fiskalnu politiku ove Vlade, ni u Smjernicama makroekonomske i fiskalne politike koje je Vlada usvojila u julu. Zaključak je da ili ni premijer ni ministri u julu nijesu znali šta će uraditi u septembru ili ne mare za planska dokumenta, ne znam šta je gore.

Prema onome što piše na ovih sedam stranica, ko radi za minimalac, povišicu mu ne plaća država nego poslodavac. Na minimalnu zaradu se ionako plaća vrlo malo poreza, pa država nema više čega da se odrekne: kada minimalac poraste sa 600 na 1.000 eura, poslodavcu trošak raste za oko 360 eura mjesečno. Kod većih plata je obrnuto: povišica se plaća iz budžeta, i što je plata veća, veća je podrška. Logika je da od države najviše dobijaju oni kojima je najmanje potrebno.

Jedino objašnjenje kako će se nadoknaditi izgubljeni prihodi dato je u premijerovom govoru, jer set zakona koji čine “Euro model” ih ne pominju. Premijer navodi povećanje potrošnje, smanjenje sive ekonomije, povratak dijaspore (šta god to značilo), fiskalnu disciplinu, ciljane poreske mjere i omiljenu poštapalicu - oduzimanje imovine stečene kriminalom. Ni za jednu stavku nije rečeno koliko novca donosi, kada i po kojoj računici - kako će se smanjiti siva ekonomija ako se nameću novi izdaci poslodavcima, je li neko prebrojao građane sa trećom nekretninom na koju će plaćati porez, je li neko pitao dijasporu ko bi se možda vratio u CG i što bi nam donio, po kojoj metodologiji se računa koliko će se imovine pravosnažno oduzeti i kako će država to pretovoriti u novac za budžet, ili, na koje se to budžetske uštede računa.

Nijedna reforma koja bi stvorila prostor da se uštede budžetska sredstva nije sprovedena. Još od fantomskih ušteda o kojima je pričao kada je bio ministar finansija, premijer samo obećava rezanje potrošnje, a ne čini bilo šta da se ikome zamjeri tako što će ukinuti dosadašnje privilegije ili rasipničke prakse. Tekući rashodi države, ono što se svake godine troši za državni aparat, porasli su sa 858 miliona eura u 2020. na 1,31 milijardu u 2026. godini, dakle za više od polovinu. Reforma zarada u javnom sektoru nije ni započeta i taj vrtoglavi trošak u budžetu se potpuno izmakao kontroli. Ni vozni park ni broj zaposlenih u javnom sektoru nijesu racionalizovani, nego uvećani. Popis državne imovine nije ni na vidiku, ne zna se ko i za šta radi po ugovoru o djelu, a javna preduzeća još uvijek rade kao i prije, kako god hoće.

Fiskalni prostor se, umjesto reformama, stvara zaduživanjem: Vladine Smjernice za naredne tri godine računaju na 3,2 milijarde eura novog zaduženja, od čega tri četvrtine odlazi samo na vraćanje ranijih dugova. Samo u 2027. dospijeva 1,12 milijardi duga, uključujući euroobveznicu od 750 miliona. Te projekcije, uz to, polaze od pretpostavke da se država zadužuje isključivo za otplatu duga i kapitalne projekte, ne pominje se deficit koji donosi Euro model. Pojam inflacije smo svi naučili tek kad nam je pojela platu. Ne bi trebalo da na isti način naučimo i šta je javni dug.

Minimum razumnog pristupa je da Vlada objavi tekstove prijedloga zakona sa obrazloženjima, sa mišljenjima drugih resora, analizama uticaja i projekciju efekata na budžet, na fond PIO i opštinske finansije, kako bi se započela rasprava o tome koji se cilj želi postići i koji je najbolji način da se do njega stigne.

Skupština ne bi smjela da ove zakone usvaja po skraćenom postupku, već da prije glasanja zatraži svu dokumentaciju i mišljenje nezavisnih institucija. Da insistira na širokim konsultacijama, da ih i sama organizuje kad već Vlada nije. Promjene koje iz temelja mijenjaju sistem moraju proći test socijalnih partnera i biti potkrijepljene podacima koje svako može da provjeri. Partije koje su već sada najavile blanko podršku bi valjalo da preispitaju taj stav i pogledaju što piše u zakonima prije nego dignu ruke za njih.

Programi Evropa sad su pokazali da je blickrig pristup reformama kojima se građanima “daje” nakon decenija “nedavanja”, sem neizvjesnosti i posljedica koje su dugoročne i vise nam nad glavom pred svakom većom globalnom krizom, takođe i zamka za njihove autore i daleko od garanta stabilne podrške birača. Kada jednom povećate penzije za pedeset odsto, naredno usklađivanje od dva odsto djeluje kao uvreda. Kada jednom povećate zarade jednom granskom sindikatu za 30%, pregovori o 5% su unaprijed završeni. Koliko god dali ubuduće, biće malo, a i ovo ranije jedva možete platiti. Zato je i “Euro model” epski u proporcijama, jer je za razumna, umjerena i promišljena obećanja napretka i boljeg života, apetit uništen Evropama sad.

Nema razloga za smijeh, ni stvarni ni vještački. Vođenje države nije tehnika pozitivne vizualizacije. Potrebno nam je povjerenje da neko vodi računa o tome kako će živjeti i ova i naredne generacije. Vlada nema neki sopstveni novac kojim nas može častiti, ona može jedino bolje ili lošije rasporediti naš novac. Zato bi mjerilo svake reforme ovog tipa trebalo da budu podaci, ciljevi koji se žele postići i argumenti, a ne veličina obećanja.

Autor je istraživač u Institutu alternativa