Oni koji su hodali tiho

Milana Bulatovića koga su svi u Splitu zvali Sančo upoznao sam u Nišu. Svakako je to neobično mjesto za susret sa čovjekom koji se preziva Bulatović, naročito ako je iz Splita. Njegovom dolasku u Niš prethodilo je elektronsko dopisivanje.

Njegova žena Anđelka je tog ljeta izdala sobu u Splitu ćerci moje saputnice. Mjesec dana smo boravili u Bosanskoj ulici, tu gdje se dodiruju stari i novi Split. A ćerka je sa drugaricom poželjela da vidi to živo srce Dalmacije, iliti sunčani lipi cvit Mediterana, kako je o Splitu pjevao Oliver Dragojević.

Čisti slučaj je na platformi booking odredio tog juna 2022. da jedna soba bude slobodna baš u Radmilovićevoj. Poznati splitski kraj Veli Varoš naslonjen je na podnožje Marjana. Pun je sokaka i kamenih kuća. Neke od njih su stare više vjekova. Tu iza ćoška živio je Miljenko Smoje. Nema bolje adrese za mladog čovjeka koji želi da upozna Split.

VAROŠ JEDNOG LJETA

Pokupili smo djevojke na autobuskoj stanici i ispratili ih do apartmana. Tamo nas je dočekala Anđelka, samosvjesna, energična Dalmatinka. Nije prošlo mnogo vremena a već smo sjedjeli kod nje u kuhinji. Pili smo domaću lozu koju je Anđelka iščeprkala negdje iz dubine kredenca.

Tada smo saznali štošta o rječitoj Splićanki. Studirala je u Beogradu. Tamo ima sijaset prijatelja. Njeno studentsko vrijeme je - izračunao sam, jer je rođena 1956. - bilo sredina sedamdesetih. Rok je postajao masovna zabava za studentariju. Ljudi su navijali za Smak ili za Bijelo Dugme kao za Zvezdu ili Partizan. A Splićanka sa svojim dalmatinskim akcentom usred svega toga. Zamišljam Anđelku u zvoncarama sa dugom kosom i psihodeličnim šarama na majici kako odlazi u Klub studenata tehnike ili u Dom omladine. Ponekad je dio šarolikog društva sa filološkog koje se zadesi u Proleću ili na Kolarcu. Ljeti je na Adi, neko svira gitaru, svi pjevaju. Čita se Džuboks. Digne se palac i putuje se do Trsta.

Žao mi je sada što nisam više zapitkivao o tom vremenu. Moja saputnica, njena ćerka i ćerkina drugarica ostale su da čavrljaju na krovnoj terasi dok je splitska noć počela da ključa žagorim sa Rive i muzikom sa svih strana. Imao sam neke književne obaveze pa sam otišao ranije. Tako sam se mimoišao sa Anđelkinim mužem, Milanom Bulatovićem zvanim Sančo. Ispričali su i da je došao sa posla i nije nikome dao da ide bez još jedne čašice domaće loze. I još jedne.

Docnije je moja saputnica, prateći svoj majčinski nagon, umjela ponešto da skuva te da to iz Bosanske odnosi devojkama na Anđelkinu adresu u Varoš. A umjela je da sprema sve klasične stvari na bolji, pirotski način. To je naslijedila od majke. Ukus je omađijalo Anđelku i Sanča, koji bi redovno sijedali za isti sto.

Sančo je te rane jeseni sa Anđelkom došao u Beograd. Anđelka se viđala sa generacijom, a Sančo je odlučio da ode do nas, na jug Srbije.

SANČO STIŽE JUŽNOM PRUGOM

Šta sam znao o Milanu Bulatoviću?

Pretpostavljao sam da je desetak godina stariji od mene. Njegov je otac od bjelopoljskih Bulatovića. Znam da je u Dalmaciju došao trbuhom za kruhom ali ne mogu da se sjetim šta je radio. Split se u Jugoslaviji brzo razvijao. Otac je mogao raditi bilo gdje – od Jugoplastike do Dalmacijavina. Vojna luka Lora je takođe bila veliki poslodavac, pa je nekako zgodno misliti o Milanu kao o djetetu jugoslovenskog oficira, naročito kada je mjesto njegovog porijekla Crna Gora. Ali to je još jedan stereotip. Kako god, Milan je dočekao devedesete u svom Splitu.

Trebalo je pažljivije slušati, bolje pamtiti.

Sančo je te 2022. izašao iz autobusa Niš-ekspresa. Kraj ljeta je bio vreo. Imao je dobroćudne, svijetle oči. Obezbijedili smo mu jedno noćenje u Pobedinoj da bismo otišli na koncert Vlatka Stefanovskog u Banovinu.

Prije toga smo u Malom podrumu kusali teleće repove i pričali. Milan je kao dijete ljeta provodio kod rodbine u Crnoj Gori. Sjećao se nekih riječi koje nisu postojale u Dalmaciji, melodije jezika koju je upijao slušajući odrasle dok se nadmudruju i šale. Rekao mi je da su mu ta ljeta na neki način važna.

Mogao je Milan biti i od Bulatovića koji su mnogo ranije došli u Zagoru, još u 17. vijeku. Pa su se neki spustili u Split. Ali nije. On je sin došljaka. Prihvaćen, ali sa tragom očeve usamljenosti, melanholijom naslijeđenom od onih koji su odlučili da ostanu ali nikada neće biti svoji na svome.

Milan je volio pjesmu. Pjevao je u Slovenskom kulturnom društvu Triglav. Tada se nisam pitao zašto je izabrao baš slovenačko kulturno društvo za pjevanje u horu. Ljudi neobičnih sudbina donose neobične odluke. To je prirodno.

Poslije Niša smo ga poveli za Leskovac. Desilo se da je zatekao Roštiljijadu. Gostu se ne može desiti ništa bolje, domaćinima ništa gore - nepodnošljiva gužva i hrana lošija od uobičajeno visokog leskovačkog standarda.

Pitao sam Milana da li zapjeva nekad onako, mimo hora i klape iz kraja. Rijetko, odgovorio je.

Jedne večeri smo sjeli u kafanu Groš. Muzikanti su bili dobro raspoloženi. Sančo je sa nama vidno uživao u hrani i piću. Ali nije puštao glasa od sebe. Kada je orkestar zasvirao jednu stvar, čini mi se od Zvonka Bogdana, Sančo je pustio glas. Iznenadili su se i gosti i svirači. Ali orkestar se brzo snašao. Opkolili su mjesto na kojem je sjedjeo Sančo i držali mu tercu.

Bio je to trenutak koji valja sačuvati od zaborava – Milan Bulatović Sančo je pjevao u leskovačkoj kafani glasom odnjegovanim u slovenačkom kulturnom društvu iz Splita. Mislim da je bio srećan.

Pričao mi je poslije kako je pred rat sreo Anđelku. Na nekoj žurki. Ona ga je izabrala da je otprati kući. Izabrala ga je tako za muža i oca troje djece. Sin Mitja. Ćerke Una i Maša.

Sjećam se da je Anđelka uz smijeh pričala kako je na vjenčanju - rat početkom devete decenije bio je već na pomolu - zabezeknuti splitski matičar konstatovao da se mladoženja preziva Bulatović, a njegov vjenčani kum - Milošević.

Sančo je iz Leskovca ponio vijenac bijelog luka i ajvar. Htio je da ga proba i majka Kate, za koju je bio izuzetno vezan. Vidim ga kako ulazi u autobus na leskovačkom peronu. Sačekali smo da mu mahnemo, kao što je red. I to je okvir za posljednju živu uspomenu – autobusko staklo koje muti njegov lik.

NJIH VIŠE NEMA

Sada, ljeta 2026. koračamo već treći put Radmilovićevom. U ovih nekoliko dana u Splitu pokušali smo da pronađemo Anđelku i Milana. Jednom su dvorišna vrata bila zaključana. Drugi put je moja saputnica naišla na otvorena vrata. Ušla je i popela se basamacima sve do poznatog ulaza, iza kojeg smo 2022. ispijali dalmatinsku lozu i čavrljali. Zovnula je Anđelku nekoliko puta po imenu. U kući je bilo mračno. Nije bilo odgovora.

Treći put se pred vratima pojavila gospođa sa psom. Saslušala je našu priču i samo rekla: Nema više Anđelke. Nema ni Milana. Ona je otišla ovog ljeta, za samo mjesec i po. On je iznenada preminuo prošle godine. To je bila Anđelkina sestra.

Vraćali smo se teška koraka niz Radmilovićevu. Isti grad. Isti žagor sa Prokurative. Prolazimo ćutke tim trgom na kojem su pjevale sve zvijezde Splitskog festivala. Životna radost jednog grada počela je da se boji našom nevjericom i tugom.

Sančo je po odlasku iz Leskovca najprije redovno slao elektronske poruke iz Splita. U jednoj je napisao da je u Gradskoj knjižnici pronašao knjigu koju sam davne 1999. priredio za splitski Feral. U drugoj je poslao sliku kako negdje kraj mora sjedi i pije pivo. To je bila aluzija na naš razgovor o splitskoj skupoći – Sančo je tada rekao da mu je dovoljno da ima ledenu limenku i da sjedne negdje blizu obale. Cijelo more je njegovo.

Onda su poruke postale rijetke. Na neka moja pitanja nije bilo odgovora. Nisam znao šta da mislim. Možda čovjeku nije do priče.

Te vrele septembarske noći 2026. dugo sam pretraživao u internetu. Uspio sam da saznam da je Sančo umro 25. maja prošle godine. Sahranjen je tri dana kasnije.

Nekoliko oglasa u arhivi Slobodne Dalmacije svjedoče o tome da su ga ljudi poštovali i voljeli. Dotakla me je rečenica koju su potpisali „varoški nećaci i nećakinje“: „Oni koji su hodali tiho, ostave najdublji trag“.

Pretpostavljam da su to djeca Milanove sestre Jelenke. Žao mi je što je njegova majka dočekala da sahrani sina. Žao mi je što je troje djece iskusilo onu vrstu metafizičke usamljenosti, koju ljudsko biće, bez obzira koliko mu bilo godina, osjeti kada ostane bez roditelja. Na um mi pada Arsenov stih iz pjesme Moderato cantabile: Mi smo siročad svijeta. Volio bih da sam upoznao njihovu djecu i da mogu da ih zagrlim.

Naišao sam i na podatke o Anđelkinoj smrti. Ona je rođena 1956. Bila je četiri godine mlađa od Milana. Umrla je 16. avgusta, sa sedamdeset. Prezivala se Fadić Bulatović. Njeno dalmatinsko prezime vodi na ostrvo Vis, u Komižu, gdje je, tako kažu, kolijevka Fadića koji su se naselili u Split. Ostala mi je u sjećanju kao izuzetno vitalna osoba. Tada, kada sam je posljednji put vidio, kladio bih se na njenu dugovječnost. Živi ništa ne znaju, rekao bi Meša.

Tih se dana u mene uselila melanholija, moj način da se rastanem od Anđelke i Milana. Još jedan odlazak iz Splita, ovaj put se, pored Predraga Lucića, osvrćem na još dva draga pokojnika.

Moram da spomenem da je Milanova i Anđelkina ćerka Maša 2009. preživjela saobraćajnu nesreću, te da je od tada bila u kolicima. Nije se predavala, završila je fakultet, magistrirala. Anđelka ju je vodila na plivanje. Splićani je pamte kao dirljivo požrtvovanu majku koja Maši svakodnevno pomaže da se spusti u vodu.

Zahvaljujući snazi volje, solidarnosti Splićana koji su skupili novac za liječenje u inostranstvu, Maša ponovo hoda. U njenim prvim koracima živa je ljubav roditelja Anđelke i Milana, ljudi koji su svojim putanjama okrznuli i naš život i postali dio naših lijepih sjećanja.