Privredni, turistički ili bilo koji drugi razvojni projekti neminovno pred zajednicom i pojedincima otvaraju pitanje njihove opravdanosti, naročito u gusto naseljenom i prostorno ograničenom pojasu kakav je Crnogorsko primorje. Kao istraživačice kulturnog nasljeđa, ali prije svega kao stanovnice Budve, svjesne smo da svaka značajnija intervencija u ovom prostoru mijenja njegov kulturni pejzaž.
Namjera ovog teksta jeste da ukaže na kulturni pejzaž Budve i njenog zaleđa, od ostrva Sveti Nikola (Školj) do planinskih vrhova Brajića i Paštrovića, sa posebnim osvrtom na toponimiju koja je sastavni dio kulturnog pejzaža, odnosno zavičajnog identiteta.
Najavljena realizacija kapitalnih projekata, kao što su izgradnja kampa na Školju i vjetroelektrana u Brajićima, Paštrovićima i Crmnici, dovodi do reakcije stručne i lokalne javnosti, podstičući odgovorniji dijalog o razvojnim planovima. Različiti interesi proizvode oprečna shvatanja prostora. Za investitore, centralnu i lokalnu administraciju, prostor je resurs za brzu profitabilnu eksploataciju. Za lokalno stanovništvo, to je životno okruženje. Iako većina Budvana danas živi u urbanim obalnim sredinama, dok su sela u zaleđu pretvorena u vikend‑naselja, a katuni zapušteni, veza sa zemljom predaka nije prekinuta. Otuda pogled s obale ka moru, ostrvu i planinama ne otkriva samo estetski dekor, već prostor prožet vjekovnim trajanjem - zavičaj koji zakonodavstvo imenuje kulturnim pejzažem. Drugim riječima, prostor nije samo fizička površina ili reljef, on je i mentalna konstrukcija. U njihovom prožimanju nastaje zavičaj, mjesto koje se živi, a ne samo posjeduje.
U mentalnoj mapi zavičaja, toponimi predstavljaju najpostojanije elemente ljudske kulture. Oni potvrđuju da prostor nikada nije „ničiji“, već uvijek „nečiji“, jer samo imenovanje mjesta dokazuje pripadnost i kontinuitet. Zbog toga, Ostrvo Sveti Nikola (Školj) nije samo geografski objekat i prirodna oaza, nego i neodvojivi dio kulturnog pejzaža Budvanskog zaliva. Kulturna slojevitost Školja najjasnije se ogleda upravo u njegovoj toponimiji. Ostrvo je kroz vjekove mijenjalo službena imena: od mletačkog Scoglietto, preko Napoleonovog i austrijskog Scoglio St. Nicolo, do današnjeg naziva Ostrvo Sveti Nikola. Ali u narodnoj tradiciji, sačuvan je naziv, Školj. Kada je u drugoj polovini XX vijeka nezvanično prihvaćen naziv Havaji (po istoimenom restoranu), bio je to rani znak odsustva senzibiliteta prema lokalnoj baštini. Danas se postavlja pitanje: hoće li Školj uskoro postati Glamping San Nicolo?
Grad koji je postao sinonim za prekomjernu urbanizaciju danas paradoksalno nastoji da tu zelenu oazu „približi“ ljubiteljima prirode kroz zahvate koji je trajno narušavaju. Planiranje kampa ili bilo kakvih smještajnih turističkih objekata na Školju nije komunalno pitanje, to je otvaranje vrata nezasitim apetitima investitora.
Slična sudbina prijeti i planinskom zaleđu Budve. Za današnje stanovništvo obalnog pojasa planinski vrhovi često ostaju tek daleka silueta u pozadini gradske gužve. Za seoske zajednice, međutim, oni su vjekovima predstavljali egzistencijalni prostor i orijentir identiteta zajednice. Danas se na vrhovima Brajića, Paštrovića i Crmnice, odnosno Paštrovske gore planira izgradnja vjetroelektrane (nadomak nacionalnih parkova „Lovćen““ i „Skadarsko jezero“). Iako se ovi projekti promovišu pod privlačnim plaštom „zelene energije” i održivosti, njihova realizacija zahtijeva masivnu industrijsku infrastrukturu: odsijecanje planinskih grebena, prosijecanje širokih pristupnih puteva i izlivanje hiljada tona betona.
Toponimi planinskih vrhova na kojima se planira izgradnja vetrenjača - Široka Strana, Sjenokosi, Goli vrh (međa ka Paštrovićima), zatim Krivovrat, Meterizi, i Velja i Mala Trojica, kao i Soko, nisu samo spisak naziva. To su vjekovne međe i duhovne vertikale prostora. Na primjer, Velja Trojica na Paštrovskoj Gori je višeslojni arheološki lokalitet i jedna od istorijskih međa kojom je Ivan Crnojević obilježio svoj posjed 1482. godine. Zaravnjivanje ovih vrhova fizički uništava krajolik i ukida prirodne vizure, ali i slabi osjećaj zavičaja kroz gubitak orijentira.
Suočavajući se s invazivnim građevinskim projektima, društvo često pribjegava „rezervatskom mentalitetu“. Prostori se stavljaju pod zakonsku zaštitu i proglašavaju rezervatima, što je nesumnjivo važno jer zakonska regulativa u modernoj civilizaciji predstavlja osnovni mehanizam očuvanja prirodnih i kulturnih vrijednosti. Ipak, sama logika getoizacije prostora ne rješava problem u potpunosti. Ona počiva na pretpostavci da su čovjek, priroda i kulturna baština nespojivi, pa takva praksa ponekad dovodi do neželjenih posljedica - do svojevrsne degradacije upravo onih područja koja zakon nastoji da štiti. Primjer za to je paštrovsko ostrvo Sveti Stefan, gdje je autentično utvrđeno selo pretvoreno u ekskluzivan hotelski kompleks, zatvoren za zajednicu i lišen svakodnevnog života koji ga je nekada oblikovao. Sličnu logiku nalazimo i u etno selima, koja simuliraju nekadašnji način života u komercijalizovanom obliku, stvarajući izmještenu realnost koja više podsjeća na scenografiju nego na autentičan prostor.
S druge strane, ako neko područje nema formalnu oznaku “zaštićenog dobra”, ono se u investitorskoj logici doživljava kao „pusto i ničije“, slobodno za svaku vrstu građevinske intervencije.
Očuvanja predjela i kulturne baštine je u življenom odnosu čovjeka prema prostoru - u njegovom zavičaju, kroz poštovanje vlastitih vrijednosti, gradnji u skladu s okruženjem i primjeni tradicionalnih znanja i vještina. Samo tako zakonska zaštita dobija svoj puni smisao: ona ne postaje granica, već okvir za očuvanje života i autentičnosti prostora.
Prostor je živi organizam, a mi smo samo njegovi „vremenski staratelji“. Nijedna generacija nema pravo da po svojoj mjeri trajno preoblikuje i potroši svaki kvadrat zemlje - to je suština međugeneracijske pravde. Očuvanje prostora ne počinje od zakonskih paragrafa, nego od ljudi koji taj prostor žive. Ostrvo Školj i planinsko zaleđe Budve opominju nas da prostor nije neutralna površina, već ugovor između čovjeka i prirode koji se mora obnavljati sa svakom novom generacijom.
M. Vrzić je arheološkinja
M. Čormaković je istoričarka umjetnosti
Pogledajte još:
Preuzmi aplikaciju i prati vijesti
PRATITE NAS NA
