Smjena?

Nedavno je u Podgorici završen još jedan sjajan FIAT, festival alternativnog teatra. Nažalost, festival alternativnog izraza traje tek nekoliko dana u godini, za razliku od festivala političkog teatra koji je stalno u toku. Nikada se ne završava, kao onaj budistički festival u Katmandu koji traje već 400 godina, a, kako stvari stoje, neće biti skoro završen. Uzgred, problem Crne Gore je što nikada nije umjela da formuliše pravu alternativu. Za razliku od političkog praznoslovlja kojeg je uvijek bilo u izobilju i koje je ovdašnja publika uvijek cijenila i nagrađivala ovacijama na otvorenoj sceni.

Bila je to predstava kakvu je teško zamisliti, ali i gledati. I rasplet je unekoliko iznenađujući. Ne toliko po ishodu, koliko po metodologiji.

Ovakvom predstavom Mandić je sebe temeljno delegitimisao. U neku ruku, ovo je veći poraz nego da je smijenjen glasanjem.

Utisak je da se desilo - prikrivanje. Nije jasno - zašto, ako opozicija nije imala dovoljan broj ruku.

Odabrana retorika je jasno gubitnička. Zašto praviti baba rogu od opozicije, ako je zaista sve pod kontrolom. Ako je vojvoda na konju što će mu takva pirotehnika.

Teško je, zapravo, nemoguće ovo predstaviti kao nekakvu pobjedu, a Mandić je to pokušao. Pomalo naivno, ali i nevješto.

Zato je uzaludan i njegov lijeporjek o pomirenju i budućnosti. I karikaturalan, čak. Sve se to doima kao prazna priča, riječi koje zveče bez značenja... Opet, čudo je moć jezgrovitog iskaza. Jedno saučešće je mnogo jasnije pokazalo gdje se nalazi dojučerašnji predsjednik parlamenta, od svih njegovih prigodnih parola o svijetloj budućnosti.

Ali, politika pomirenja? Kako da ne - sa Mladićem u srcu. To može biti samo politika poniženja. Teško je zamisliti takvo pomirenje, što god propovijedao Andrija. Ovdje o budućnosti najviše pričaju zarobljenici prošlosti. Zato i shvatite da njih suštinski ne zanima budućnost.

Ako zaista ima potrebnu političku podršku, zašto to nije pokazao, učinio bjelodanim? Ovako je ostavio utisak nekoga ko se izvukao proceduralnim marifetlukom. Rasplet koji je odabrao sugeriše da bi u regularnim uslovima bio smijenjen.

Ja nisam vjerovao u to, izgledalo mi je da ideja o smjeni nema većinu među poslanicima, ali, nakon ovoga... Odnosno, ovakav naivni i otužni igrokaz jasno upućuje na zaključak da je Mandić spašavao golu glavu.

Gotovo da bi se moglo reći da se političar našao u poziciji Šredingerove mačke iz slavnog misaonog opita čuvenog fizičara. Kao što je mačka u kutiji sa flašicom otrova dok god ne otvorimo kutiju istovremeno i živa i mrtva, tako je i Mandić od četvrtka istovremeno - i smijenjen i opstao na funkciji...

U svom obraćanju, koje je trebalo da zvuči pobjednički, a zapravo je zvučalo prevarantski i demagoški, Mandić između ostalog kaže da je inicijativa za njegovu smjenu - “politički čin”, kao da je to nešto problematično. Što je očekivao, možda kulinarski ili astrološki čin... Ima li mjesta gdje je politički čin primjereniji od parlamenta?

Ali tek je spektakularno kad Mandić kaže da je to bio “pokušaj da se ugasi politika pomirenja”. To zaista liči na ono kada je DPS kakvu god glupost da napravi tvrdio da brani državu. Mandić je mogao reći da je ovo atak na principe kvantne fizike, ili da je po srijedi podmukla akcija protiv modernog olimpizma. Što da ne? Jednako je smisleno.

Naši političari odavno nemaju obaveze prema stvarnosti, a kada je tako - sve može biti. A ništa nije.

Izgovaranje bez težine... Nikada i nigdje riječi nisu bile jeftinije. A prejeftine riječi opustoše zemlju kao suša ili poplava.

Ko će u zemlji jeftinih riječi objasniti Mandiću da je - u četvrtak izgubio. Ili, da mu prevedem na njegoševski jezik, valjda će lakše razmjeti - “A posad mu ne bih vjerovao, da mi kaže da je mlijeko bijelo”.