Vela Luka, more, ti

Ako želite na Korčulu, iz Splita će vas Jadrolinijin trajekt koštati pedesetak eura po glavi. Srećom postoji i mnogo povoljnija karta ali na kiosku druge kompanije, na zadnjoj strani zgrade sa šalterima. Katamaran je neka vrsta morskog autobusa. Dok sjedimo na gornjoj palubi, razmišljam o tome kako neke riječi putuju kroz vjekove i jezike. Tako i riječ katamaran. Potiče iz tamilskog jezika i označava trupce vezane u splav. Sa dalekih mora riječ su donijeli engleski mornari i gusari još u 17. vijeku. S vremenom je katamaran počeo da označava svako plovilo sa dva paralelna trupa i platformom koja ih povezuje. Sjedim, dakle na toj platformi i radujem se Korkiri.

Grčki naziv tog ostrva temelj je današnje riječi Korčula. Pošto su grčki doseljenici prije više od 23 vijeka zatekli ostrvo gusto obraslo u crnogoricu, nazvali su je Crna Korkira, kako bi je razlikovali od drugog grčkog ostrva koje je nosilo isto ime - a danas se zove Krf.

Putovanje umije da potraje. Najprije pristajemo u gradu Hvaru. Naravno, sjećamo se našeg boravka na tom ostrvu prije nekoliko godina. Ovaj put se nećemo iskrcati. Naš cilj je Vela Luka.

LUKA BEZ GREBENA

Pristanište u Veloj Luci je nekada bilo odmah uz Rivu. Izmjestili su ga nešto izvan grada. To nam daje priliku da hodamo uz obalu. Ono što zatičemo, nismo očekivali na Korčuli, koju bije glas fensi destinacije.

Na ogromnim napuštenim halama piše „Greben“. To je bila firma koja je hranila Velu Luku i pola ostrva. Pala je kao žrtva hrvatske verzije tranzicione privatizacije. Nekadašnji ponos ostrvske industrije održao se sa smanjenim obimom poslova sve do 2011. Tada su Grci naručili patrolne čamce za svoju pomorsku stražu. Atina je upala u vrtlog svjetske finansijske krize i u taj vir povukla i „Greben“. Prolazimo pored spomenika surovom kapitalizmu kao pored groblja.

Onda nam se otvara pogled na Velu Luku, koja je preživjela i taj privredni kolaps. Gradić u idiličnoj uvali koju ovdje zovu Valo okrenuo se turizmu i predindustrijskim djelatnostima - ribe, masline, vino.

Smjestili smo se kod pričljive gazdarice, koja ne krije svoju ljubav prema rodnom mjestu i želju da je prenese na goste. Preporučila nam je lokal koji ima umjerenije cijene od ostalih. A to znači da litar vina kuće ne košta 25 već 16 eura. Pošto smo na Korčuli, vinskom kartom dominira sorta Pošip. Flaširana vina su između 25 i 60 eura za buteljku. Domaće žrnovske makarone 20 eura. Hrvatska obala je ekskluzivna po cijenama. S druge strane Jadrana, nekih 200 kilometara odavde, u Bariju ili u lijepim varošima Polinjanu i Monopoliju, sve košta znatno manje. Sada smo tu gdje jesmo, htjeli smo da obiđemo Korčulu.

Tih dana smo u šetnjama obalom - Vela Luka se svila oko svog zaliva sa tri strane - pronalazili i mjesta na kojima je vrijedjelo ostati uz jutarnju kafu i naprosto gledati u more. Jedan od takvih kafea, u kojem uglavnom sjede mještani glasno razgovarajući na svom dijalektu, nalazi se odmah pored autobuske stanice. Ikavska muzika i ljuljuškanje brodica - bez uplitanja jezika iz turističke vavilonske pometnje - prenijela je na nas neobično jasno osjećanje spokoja. Ovdje kao i na Šolti još pomalo traju sedamdesete godine prošlog vijeka.

USPOMENE ĆE MI SAMO OSTATI

Jedno od omiljenih mjesta postala nam je instalacija u obliku naočara. Rejbanke od metala veličine rukometnog gola su na obali. Na njima je napisano: Tek sad vidim što mi znači. Svima koji znaju tu pjesmu na unutrašnjem radiju počinju da se odmotavaju stihovi - Vela Luka, more, ti... Doduše, napisao je „vidin“ a ne književno „vidim“. I on je rođen ovdje. Još šezdesetih je posvetio pjesmu jednoj Velolučanki s kojom je studirao u Zagrebu. Do 2014. nije dozvoljavao snimanje pjesme na studijskim albumima. Ali glas drugog Velolučanina, Olivera Dragojevića, koji je u nastupima uživo toj pjesmi dao onaj svoj jedinstveni glas, ostaje jedna od najemotivnijih interpretacija. Naočare na obali Vele Luke posvećene su upravo Oliveru - ljudi mogu da vide njegovo rodno mjesto - njegovim očima. I to baš tu, gdje je, kako kažu mještani, on odlazio svojom brodicom da lovi ribu.

Zanimljiv je i duet Olivera Dragojevića i Jasne Zlokić, takođe Velolučanke, čije je djevojačko prezime Dragojević. Njih dvoje su podigli katedralu od glasova svom zavičaju pjevajući Žuvelinu pjesmu.

Oliver se ovdje rodio i tu je sahranjen. Ona dva datuma koja kao zagrade stisnu nečiji život na nadgrobnoj ploči povezana su u njegovom slučaju sa ovim mjestom. Cijeli region je 2018. poslije Oliverove smrti bio fasciniran ispraćajem iz Splita. Mnogo manje njih zna da je sahrana u Veloj Luci bila vjerovatno još potresnija.

Stoga smo se uputili ka Groblju Svetog Roka u Veloj Luci. Penjali smo se običnim ulicama, daleko od turističkih pravaca. Život se ovdje odvijao svojim sporim mediteranskim ritmom. Nar u baštama je sazrijevao. Što smo se više uspinjali, to je pored puta bilo više nižih kamenih kućica na imanjima sa baštama iz kojih se žarila crvenica. Pored puta su rasle divlje masline. Ubrali smo dvije grančice.

Groblje se nalazi na vrhu strmine iznad grada. Prilaz je obrastao odnjegovanim čempresima. Odatle se pruža lijep pogled na zaliv i Velu Luku. Penjali smo se terasama groblja, sa kojih kao da mrtvi posmatraju svoj bivši život na obali. Grob Olivera Dragojevića je zapravo porodična grobnica pri samom vrhu groblja. Tu počivaju njegovi roditelji Marko i Kata, kao i brat Aljoša. On je stigao posljednji. Lako je prepoznati mjesto gdje je sahranjen. Cvijeće i predmeti koji svjedoče o povezanosti ljudi koji vole njegove pjesme, sa pjevačem koji je Dalmaciju obojio svojim glasom: rum sa Jamajke star više od dvije decenije, cigarete, figure anđela, vijenci, cvijeće.

Sačekali smo da oveća grupa turista iz Slovenije sasluša priču o Oliveru. Potom da se svi slikaju. Sjedjeli smo na vrhu groblja i slušali slovenačke riječi kako se ukrštaju sve prigušenije dole kod kapele. Naišao je još jedan par. Pa neka žena. Pa još neki ljudi.

Zamišljao sam kako je ovo mjesto moralo izgledati 1. avgusta 2018. Hiljade ljudi. Pjevaju. Poneko sa suzama u očima. Violončelista Stjepan Hauser izvodi instrumentalu „Galeb i ja“. Na osami pored mora. Lipo mi je. Mjesna klapa pjeva Sjećanje na Velu Luku. Tu su i Džiboni. I Rađa. I mnogi drugi.

Kada smo konačno ostali sami, prišli smo grobu. Priložili smo naše grančice masline. Rekao sam: „Hvala ti za pisme“. Izgleda da je to bilo dovoljno glasno pa se starija žena koja je zalivala vegetaciju na groblju okrenula prema nama i osmjehnula se. Uzvratili smo osmijehom.

Sišli smo u grad. Vela Luka je u našim očima sada bila drugačija. Kao da smo je za tren pogledali Oliverovim očima.

Odmah iza konobe Stari ribar nalazi se lijepa kamena kuća sa plavim šalonama, drvenim kapcima koji se u Dalmaciji zovu škure. To je rodna kuća Olivera Dragojevića. Danas smo hodali njegovim tragovima, unazad. Od posljednje do prve postelje.

KORČULANKA IZ BLATA

Jednog smo jutra sjeli na lokalni autobus i uputili se u obližnje vinsko selo Blato. Nalazi se na desetak kilometara od Vele Luke, u brdovitoj unutrašnjosti. Kotlina u koju se smjestilo nekada je bila jezero. Punilo se kišama s jeseni i zimi, a ljeti bi presušilo ostavljajući za sobom najplodniju zemlju na ostrvu. Početkom 20. vijeka prokopan je tunel do mora ukupne dužine 2 240 metara, pa je Blato isušeno. Tako je dobijena najveća plodna površina na dalmatinskim ostrvima. Vinogradarstvo je doživjelo zlatne dane.

Težaci više nisu morali praviti svoje „meje“ - kako se ovdje zovu zidići od kamena koji sprečavaju kišu i vjetar da raznesu plodnu zemlju. Do tada je ukupna dužina suhozida na području Blatskog polja i na obroncima brda prema procjenama iznosila 60 000 kilometara.

1911. je posađen i drvored lipa Zlinje koji se proteže čitavom dužinom mjesta i kažu da je drugi najduži drvored lipa u Europi - iza čuvenog drvoreda u Berlinu Unter den Linden. Prošetali smo tim drvoredom, obišli mjesnu crkvu, zavirili u park. Dali smo se u potragu za vinarijom.

Ostrvske vinograde prije oko jednog vijeka pogađa filoksera, štetočina koja napada korijen vinove loze. To uništava osnovu za opstanak mnogih porodica. Ljudi se masovno iseljavaju. Danas u Sidneju živi triput više Blaćana i njihovih potomaka nego u samom Blatu. Oni koji su ostali, počeli su od nule. Neke porodice koje su gajile manje izvikane vrste grožđa, prošle su mnogo bolje. Posebno je jedna vrsta grožđa pokazala izuzetnu otpornost - Cetinka. Ovo je stara, autohtona bijela sorta sa Korčule koja vinu daje lagano tijelo, izuzetnu svježinu i pitkost. Ona čini kičmu domaćeg vina Korčulanka. Kupili smo ga u lokalnoj vinariji, a pili smo isto vino i uz ručak u konobi.

Vratili smo se popodne u Velu Luku autobusom. Za volanom je bio isti nasmijan vozač azijskog izgleda. Hrvati voze Njemce i Irce. Njih voze Nepalci. Čovjek je uredno naplatio ali je umjesto dvije dao jednu kartu. Nije on taj običaj donio iz neke egzotične zemlje, već ga je usvojio. Isto sam doživio prije desetak godina od domaćeg vozača u Istri.

ŠETNJA MOZAIKOM

Vela Luka u turističkim prospektima rado ističe svoje ulične mozaike. Luka mozaika je projekat čiji je krajnji cilj izgradnja najdužeg podnog kamenog mozaika na svijetu. Sve je počelo u ljeto 1968. godine, kada je u Veloj Luci održan Prvi međunarodni susret likovnih umjetnika. Oko trideset svjetski poznatih umjetnika došlo je u mjesto i kreiralo mozaike koji su potom postavljeni na javnim površinama, šetalištima i u institucijama. Osim umjetničke, postojala je i politička poruka. Titova nesvrstana Jugoslavija je okupila umjetnike iz zemalja zaglavljenih u Hladnom ratu, kako bi zajedno stvarali. U centru se na jednoj spomeničkoj mozaičkoj tabli mogu pročitati imena tadašnjih učesnika.

Nakon skoro pola vijeka, 2017. godine, lokalno udruženje Likovno stvaralaštvo Vele Luke odlučilo je da oživi ovu tradiciju. Pod vođstvom akademskog vajara Anta Marinovića, pokrenut je projekat sa ciljem da se mozaicima ukrasi cjelokupno šetalište uz obalu u dužini od tri kilometra.

Svakodnevno smo hodali duž stotine unikatnih kamenih mozaika koji prikazuju morske, životinjske, istorijske ili apstraktne motive. Nismo stigli da se raspitamo, da li i mi možemo da ugradimo poneki kamenčić u Velu Luku - u jednoj napuštenoj fabrici pokrenuta je stalna umjetnička radionica. Učesnici su mještani, ali i turisti iz cijelog svijeta. Do sada su svoj mozaički potpis ostavili ljudi iz nekoliko desetina zemalja. Posjetioci mogu besplatno da dođu na radionicu koju vodi umjetnik, i kada nauče osnove zanata imaju priliku da sami od kamenčića slože svoj mozaik. Trag u kamenu. To je kao da likovnim jezikom napišeš pjesmu.

Pretposljednje večeri u Veloj Luci zaliv se dugo kupao u rumenilu. Sunce je tonulo u more, tačno u grlić flaše Velolučke uvale.

Sljedeće noći je bura donijela kišu. Dobovalo je po krovovima, čulo se kako talasi nasrću na kamenu obalu. Na unutrašnjem kaleidoskopu smjenjivale su se slike iz prethodnih dana. Kafa uz more kod autobuske stanice. Oliverov grob i lijep pogled preko njega. Napukli nar u komšijinoj bašti. Sunce sipa vrele iskre u more iznad krova napuštenog brodogradilišta. Stranci se dovikuju u konobama onako kako nikada ne bi kod kuće. Jedan vlasnik restorana prezrivo govori o konkurenciji, a jedini smo gosti u lokalu. Trenuci mira u šetnji kraj onog dijela obale koji od sedamdesetih nije dotjerivan, pa se stari beton rascvjetao u zagonetne geografske reljefe. Vela Luka kao vremeplov. Miris ribe sa roštilja. Zvuk dalmatinske kancone, Oliverov glas.

Razmišljao sam kakav bih kameni mozaik predložio na radionici. Na um mi padne pjesma jednog od najvećih hrvatskih pjesnika u posljednjih pola vijeka, Danijela Dragojevića. I on je rođen u Veloj Luci. Nije davao intervjue. Odbijao je književne nagrade. Na neki način, bio je jedini istinski monah poezije u Hrvata.

Najveći pjesnik i najveći pjevač Hrvatske iz jedne male luke na Crnoj Korkiri. Prezimenjaci.

Pjesma koju sam imao u ličnoj elektronskoj zbirci zvala se Noć. Izgovorio sam je sebi u njedra da ne budim saputnicu.

Koga smo ubili, ubili smo.

Tko nas je ubio, ubio je.

A kiša i dalje pada po krovovima,

pločnicima, parkovima, glavama,

stara i nova vlaga vlaži pamćenje.

Nešto se zatvara i otvara. Gdje smo

došli nećemo više spavati noću.

Mi smo ta noć.

Sjutradan smo mislili da putujemo ujutro. Ali promijenili su red vožnje. Autobus za Korčulu išao je tek popodne. Čak smo se obradovali. Vela Luka nas je svojim bojama, ukusima i mirisima podsjetila na djetinjstvo na Jadranu. Samo su cijene ovovjekovne, svirepe.

Važno je da je poslije olujne noći osvanuo blistav dan. I da je on naš - mi smo taj dan.