Zašto predsjednik Crne Gore nije u pravu

Predsjednik države osporio je pred Ustavnim sudom zakon usvojen krajem jula 2026. godine kojim se Dvorac Kruševac vraća potomcima dinastije Petrović-Njegoš. Nijedan argument koji je tom prilikom iznio u prilog svojoj inicijativi, međutim, ne izdržava ozbiljnu pravnu, istorijsku i logičku provjeru.

Dvorac Kruševac nije obična državna imovina, niti objekat nastao ulaganjem savremene države koji parlament naprasno prenosi u privatne ruke. Sagradio ga je kralj Nikola za svog sina, princa Mirka - djeda današnjeg princa Nikole. Dvorac je time izvorno nastao kao privatna i dinastička imovina porodice Petrović-Njegoš.

Da bi se razumjela suština zakonskog rješenja, treba sagledati istorijski i pravni slijed.

1. Nasilna konfiskacija 1918. godine: Odlukama Podgoričke skupštine ukinuta je crnogorska država, detronizovana dinastija Petrović-Njegoš i konfiskovana imovina Petrovića-Njegoša, uključujući i Dvorac Kruševac.

2. Zatečeno stanje nakon 1945. godine: Nova vlast nakon Drugog svjetskog rata zatekla je Dvorac u državnom posjedu prethodne države. Time nije nastalo novo oduzimanje od potomaka dinastije, već je nastavljeno zatečeno stanje stvoreno 1918. godine.

3. Rehabilitacija 2011. godine: Usvajanjem Zakona o statusu potomaka dinastije Petrović-Njegoš, Crna Gora je izvršila istorijsku i moralnu rehabilitaciju dinastije i njene potomke odredila kao nastavljače njene tradicije. Istim zakonom država je preuzela obavezu da na Cetinju sagradi rezidenciju za potomke.

4. Neispunjena obaveza: Obaveza izgradnje rezidencije godinama nije realizovana. Princ Nikola je u više navrata predlagao alternativna rješenja, ali ona nijesu prihvaćena niti realizovana.

5. Rješenje 2026. godine: Zakon usvojen 31. jula 2026. godine predstavlja konačni zakonodavni epilog: država ispunjava svoju višedecenijsku obavezu tako što Dvorac na Kruševcu predaje potomcima dinastije. Istim izmjenama propisuje se da potomci državi vraćaju zemljište koje im je 2011. godine dodijeljeno za izgradnju porodične kuće na Cetinju - kuće koja nikada nije podignuta.

Zato ovo nije ni privatizacija, ni prodaja, ni poklon državne imovine. Ovo je povratak nezakonito oduzete imovine potomcima njenog izvornog vlasnika.

Posmatrati ovaj čin kao “otuđenje državne imovine” znači izvrnuti istorijski slijed: nasilno oduzimanje imovine dinastiji tretirati kao neupitno zatečeno stanje, a njen povratak kao sporno oduzimanje od države.

Kulturna baština nije isto što i državna svojina

Predsjednik u svojoj argumentaciji poistovjećuje pravo svojine sa zaštitom kulturne baštine, stvarajući utisak da će Dvorac prelaskom u svojinu potomaka prestati da bude kulturno dobro.

To nije tačno.

Po Zakonu o zaštiti kulturnih dobara, kulturno dobro može biti i u državnoj i u privatnoj svojini. Promjenom vlasnika ne mijenjaju se istorija Dvorca, njegova arhitektura niti njegov status zaštićenog dobra. Država zadržava zakonom propisane mehanizme nadzora i zaštite bez obzira na vlasnika.

Vlasništvo nad objektom ne može se izjednačiti sa samom kulturnom baštinom.

Potomci i Fondacija: koncept “žive baštine”

Prema savremenim evropskim standardima i Faro konvenciji Savjeta Evrope, kulturna baština nisu samo spomenički objekti, već i živi prostori kojima ljudi i zajednice udahnjuju trajno značenje.

Potomci dinastije zakonski su prepoznati kao nastavljači njene tradicije. U Dvorcu već djeluje Fondacija Petrović Njegoš, formirana zakonom i finansirana iz državnog budžeta. Princ Nikola je njen upravljač, a država se zakonom obavezala da svake godine obezbijedi 100.000 eura za njen rad.

Kada potomci žive i rade u Dvorcu i njime upravljaju zajedno sa Fondacijom, oni taj prostor ne oduzimaju od javnosti - oni ga oživljavaju. Dvorac može postati dinamičan kulturni i naučni centar, mjesto međunarodnih, ekoloških i umjetničkih projekata.

Princ Nikola, osim toga, obavlja i diplomatske i protokolarne poslove u predstavljanju Crne Gore prema evropskim i drugim dinastijama. Dvorac zato može biti i mjesto od javnog interesa za saradnju sa predstavnicima stranih vladarskih kuća.

Pojam žive baštine najbolje osvjetljavaju konkretni primjeri. Bokeljska mornarica je živa tradicija koju ljudi i danas njeguju i prenose, zbog čega ju je UNESCO uvrstio na Reprezentativnu listu nematerijalne kulturne baštine čovječanstva. Postoje i istorijski dvorci u kojima i danas žive potomci porodica kojima su pripadali. Hohenzollernov dvorac u Njemačkoj, na primjer, u privatnom je vlasništvu potomaka bivše pruske dinastije i godišnje ga posjeti više od 300.000 ljudi.

Kulturna baština, dakle, nije samo zgrada koju treba sačuvati kao spomenik prošlosti. Ona uključuje i istoriju, tradiciju i ljude koji je nastavljaju i prenose u savremeni život.

Pravna sigurnost i Muzej savremene umjetnosti

Tvrdnja da se ovim zakonom stvara “opasan presedan” previđa prirodu restitutivnog zakonodavstva. Zakoni kojima se ispravljaju istorijske nepravde upravo se donose zato što opšti pravni okvir ne može samostalno razriješiti konkretne istorijske slučajeve. Ovaj zakon zato ima karakter lex specialis.

Pravna sigurnost se ne štiti čuvanjem posljedica bespravnog oduzimanja, već sposobnošću države da prepozna nepravdu i otkloni je zakonitim putem.

Pitanje smještaja Muzeja savremene umjetnosti Crne Gore zahtijeva rješenje, ali ne može biti izgovor za osporavanje prava potomcima. Država je već preuzela obavezu da Muzeju obezbijedi veću i uslovniju zgradu građenu po najvišim muzeološkim standardima.

Pitanje parka na Kruševcu: katastarsko razgraničenje i javni interes

Poruke iz kabineta Predsjednika u kojima se potencira brojka od gotovo 35.000 kvadratnih metara zemljišta koje čini park u kojem se igraju naša djeca” zadiru u samu srž imovinsko-pravnog spora i zato zahtijevaju precizno razjašnjenje.

Zakon nigdje ne govori o vraćanju parka, parkovske površine niti cjelokupne katastarske parcele na kojoj se danas nalaze Dvorac i park. Govori o “pripadajućem zemljištu” Dvorca. Sama činjenica da se Dvorac i park od oko 35.000 m² vode u istom katastarskom okviru ne znači da se cijela ta površina zakonom vraća potomcima. Konkretni obuhvat “pripadajućeg zemljišta” tek treba utvrditi.

U sprovođenju zakona potrebno je utvrditi zemljište neophodno za redovnu upotrebu Dvorca i izvršiti odgovarajuće katastarsko razgraničenje. To je tehničko i sprovedbeno, a ne ustavno pitanje.

Zato brojka od gotovo 35.000 m², koju kabinet Predsjednika predstavlja kao zemljište koje se prenosi u privatnu svojinu, nije isto što i ono što zakon izričito propisuje. Djeca će se, dakle, i dalje igrati u parku, koji ostaje javno dostupan.

Zaključak

Odluka Skupštine Crne Gore iz jula 2026. godine predstavlja čin istorijske zrelosti i pravne odgovornosti. Prepuštanjem Dvorca potomcima i njihovoj Fondaciji, Crna Gora ne gubi državnu imovinu - ona ispravlja istorijsku nepravdu i zatvara jedno otvoreno pitanje.

Dvorac na Kruševcu može postati mjesto susreta istorije i savremene Crne Gore - živa institucija kulture, prostor međunarodnih i protokolarnih susreta i nova kulturna i turistička atrakcija Podgorice i cijele države.

Ono što je decenijama bilo samo sačuvano može ponovo početi da živi.