Tri Nobelove nagrade o „Euro modelu“

Teorije Kanemana, Bjukenena, Adžemoglua, Džonsona i Robinsona daju nam alate da razotkrijemo populistički mehanizam Spajićevog „Euro modela“: građanima privlačna obećanja, premijeru i vlasti politička korist, a javnosti, državi i građanima trošak i račun koji stiže kasnije. Tri nobelovske perspektive daju odgovore na tri ključna pitanja: kako građani prihvataju obećanja, kako političari iz njih izvlače korist i zašto institucije ne uspijevaju da zaštite javni interes.

Povišica pred očima, račun izvan kadra

Danijel Kaneman, dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju 2002, opisao je dva načina mišljenja: brzo, intuitivno i uglavnom automatsko, i sporo, koje zahtijeva napor, provjeru i računanje. Brzi um sklapa priču od onoga što mu je pred očima. Ono što ne vidi često i ne traži. Zato uvjerljivu priču lako prihvatamo kao potpunu, iako ključni podaci izostaju.

„Euro model“ gradi upravo takvu sliku. Sam naziv priziva Evropu, stabilnost i viši standard. Obećanje prosječne plate iznad 1.400 eura postaje sidro rasprave: pažnja se vezuje za obećani iznos. Poruka da će radniku ostajati 92-97 centi od svakog eura dodatno ističe dobitak na platnoj listi. Povišica je pred očima. Ko je plaća, iz kojih prihoda i koliko dugo - ostaje izvan kadra.

Prema procjenama, dodatni godišnji budžetski manjak, prije dodatnih prihoda i ušteda, mogao bi iznositi 650-700 miliona eura. Povišicu odmah prevodimo u svakodnevni život: plaćen račun za struju, ratu kredita, kupovinu za djecu. Budžetski manjak ostaje apstraktan broj, a njegov teret raspoređen na poreske obveznike i buduće godine. Dobitak doživljavamo kao svoj. Trošak kao tuđi - sve dok ne stigne na naplatu.

Tu počinje politička zamjena pitanja: umjesto „Može li se ovo trajno finansirati?“, javnosti se nudi „Ko ne želi veću platu?“ Ko od vlasti traži računicu, lako dobije etiketu protivnika boljeg života. Tako se vlast oslobađa obaveze da objasni obećanje, a kritičar mora da dokazuje da građanima želi dobro.

U svakom od nas postoji taj brzi glas koji obećanje prihvata bez provjere, samo zato što mu prija. Nazovimo ga ajvanom u nama. Ajvan već drži kalkulator u ruci i troši povišicu koja još nije stigla, dok sporiji glas tek treba da postavi pitanje: odakle novac i ko će platiti? Taj drugi glas nazovimo domaćinom. Ajvan mu poručuje da ne kvari slavlje. A kad domaćin ipak postavi pitanje, nastaje nelagoda koju psiholozi zovu kognitivnom disonancom. Ajvan je rješava najlakšim putem: ne mijenja uvjerenje, nego ućutkuje pitanje.

Kaneman i Tverski su pokazali da gubitak boli više nego što jednak dobitak raduje, prema procjenama otprilike dvostruko više. Uz to, povećanje brzo postaje nova normala, pa se svako smanjenje ne doživljava kao povratak na staro, nego kao oduzimanje. Zato je jednom povećana primanja politički veoma skupo smanjiti. Vlada može 2027. nazvati „tranzitnom“, ali obaveza isplate većih plata i penzija ne ističe 31. decembra. Ako se računica pokaže pogrešnom, da li će se ispravljati smanjenjem plata ili novim dugom?

Ni premijer nije imun na tu psihologiju. Planovi se prave po najboljem scenariju, a sprovode se u stvarnom. Premijer kaže da je reforma „u potpunosti pokrivena“ rastom potrošnje i zapošljavanja, suzbijanjem sive ekonomije i „očekivanim povratkom dijaspore“. Samouvjeren nastup može stvoriti privid da su rizici savladani, ali budžet se tako ne puni. Ako program počiva na očekivanjima, Vlada mora pokazati koliko donosi svaki izvor i čime će plaćati obaveze ako prihodi podbace. Prognoza nije obezbijeđen novac, a premijerovo samopouzdanje nije pokriće za nove državne obaveze.

Ako održivost budžeta zavisi od savršenog spleta okolnosti - odlične turističke sezone, rasta zaposlenosti, veće potrošnje i besprijekorne naplate poreza - program ne počiva na računici, nego na nadi da ništa neće poći po zlu. A to nisu četiri nezavisne nade, nego jedna: u Crnoj Gori slabija sezona istovremeno smanjuje zaposlenost, potrošnju i naplatu poreza. Država, međutim, mora isplaćivati plate i penzije i kad sezona podbaci, prihodi oslabe, a kamate porastu. Zato ozbiljan program uz osnovni scenario objavljuje i loš. Javne obaveze ne čekaju da se optimizam ostvari.

Demokratija u deficitu: mandat prolazi, dug ostaje

Džejms Bjukenen, dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju 1986. godine, tražio je da politiku posmatramo „bez romantike“: kroz interese, podsticaje i pravila, a ne kroz dobre namjere. Političare ne pokreće samo opšte dobro nego i sopstvena korist: popularnost, izborna pobjeda i ostanak na vlasti. Zato uz svako političko obećanje treba postaviti tri pitanja: šta građani dobijaju, ko će to platiti i kada, te kakvu korist iz toga izvlači vlast.

Odgovor na drugo pitanje često je neprijatan. Bjukenen i Ričard Vagner objasnili su tu političku računicu u knjizi „Demokratija u deficitu“ (Democracy in Deficit, 1977): javna potrošnja donosi vidljivu korist i podršku birača, dok porezi kojima se finansira izazivaju otpor. Zaduživanje zato omogućava vlasti da odmah prisvoji zasluge, a račun odloži. Politička korist danas, javni teret sjutra. Dio tog tereta naslijediće oni koji danas nemaju pravo glasa: djeca i generacije koje tek dolaze. Vraćaće dug na koji nikada nisu pristali.

„Euro model“ toj računici dodaje fiskalnu iluziju: građanin već vidi manje odbitke i veću neto platu, dok budući porezi i kamate ostaju izvan njegovog vidokruga. Ukidanje doprinosa ne ukida obavezu isplate penzija. Bez dovoljnog zamjenskog prihoda ili ušteda, manjak se mora pokriti novim porezima, smanjenjem državne potrošnje ili dugom. Trošak nije nestao. Samo se više ne vidi na platnoj listi.

Građanin prima veću neto platu, a zaslugu prisvaja premijer. Račun stiže kasnije, kao skuplji život, novi porez ili „fiskalno prilagođavanje“, i teško ga je povezati sa ranijim obećanjem. Vlast tada krivi tržište i inflaciju, a sopstvenu odgovornost prećutkuje. A ako račun stigne tek sljedećoj vladi, krivicu će nositi ona. Politička korist ima vlasnika, a račun plaćaju drugi.

Istraživanje povećanja minimalca u Mađarskoj 2001, objavljeno u časopisu American Economic Review, pokazalo je da su oko tri četvrtine troška tog povećanja platili potrošači, kroz više cijene. Zaposlenost je pala tek neznatno, ali račun je ipak stigao, samo u prodavnici. To nije prognoza za Crnu Goru, ali pokazuje zašto veća nominalna plata sama po sebi ne dokazuje rast standarda. Stvarni dobitak od povišice mjeri se time koliko više možemo kupiti kada se uračunaju i poskupljenja. A poskupljenja plaćaju svi, i oni čija primanja nisu porasla.

Primjena „Euro modela“ najavljena je za januar 2027, prije redovnih izbora. U decembru iste godine dospijeva euroobveznica od 750 miliona eura, izdata 2020, kada je ministar finansija bio upravo Milojko Spajić. Prema Evropskoj komisiji, otplate duga u 2027. dostižu vrhunac od 972 miliona eura. Vlada navodi da novac za otplatu obezbjeđuje unaprijed, ali te rezerve stvara novim zaduživanjem. Zato mora objaviti cijelu računicu: koliko ima raspoloživih rezervi, koliko duga dospijeva i koliko dodatnog finansiranja zahtijeva „Euro model“. Stari dug i nova obećanja terete istu javnu kasu. Građani moraju vidjeti ukupan račun.

Obećanja unaprijed, dokazi naknadno

Redoslijed govori sve. Premijer je održivost proglasio 17. septembra, istog dana kada je Vlada utvrdila šest zakona. Fiskalni savjet ni deset dana kasnije nije dobio zahtjev za mišljenje. Ministarstvo finansija sada najavljuje da će računica biti jasna „najkasnije do 15. novembra“, zajedno sa predlogom budžeta, svega šest sedmica prije nego što model počne da se primjenjuje. Evropskoj komisiji na ocjenu ide tek poslije toga. Zaključak je donijet prije provjere. Računica sada ne služi da provjeri odluku, nego da je opravda.

To je populizam na kredit. Vlast političku korist naplaćuje odmah, a rizik da se računica ne ostvari ostavlja građanima. Premijer već traži aplauz za obećanje čije pokriće Ministarstvo finansija tek treba da izračuna.

Kako obuzdati samovolju vlasti

Nobelovu nagradu za ekonomiju 2024. dobili su Daron Adžemoglu, Sajmon Džonson i Džejms Robinson za istraživanja o tome kako nastaju institucije i kako utiču na prosperitet. Njihovo pitanje seže dublje od jednog budžeta: zašto neka društva stvaraju i šire blagostanje, dok druga generacijama održavaju poredak koji manjini čuva privilegije, a većinu drži u siromaštvu?

Institucije su pravila koja određuju ko odlučuje, ko kontroliše odluke i ko za njih odgovara. Njihova snaga vidi se u praksi: može li sud zaštititi građanina od moćnika, može li preduzeće dobiti posao bez političke veze, može li parlament zaustaviti program za koji vlast nije pokazala finansijsko pokriće? Pravila imaju snagu samo ako obavezuju i one koji vladaju. Pravilo koje važi samo za slabije ne ograničava vlast, nego joj služi. Takvo pravilo nije institucija. To je servis moćnih.

Adžemoglu i Robinson u knjizi „Zašto nacije propadaju“ (Why Nations Fail, 2012) razlikuju inkluzivne i ekstraktivne institucije. Inkluzivne štite prava, ograničavaju samovolju vlasti i omogućavaju širokom krugu ljudi da rade, ulažu, inoviraju i učestvuju u odlučivanju. Ekstraktivne koncentrišu moć, štite privilegije i podređuju pravila interesima onih koji kontrolišu sistem. I takav poredak može donijeti rast, ali kratkog daha: oni koji drže sistem guše konkurenciju i inovacije, jer svaki novi pobjednik ugrožava stare. Tako se potkopavaju temelji trajnog prosperiteta većine.

Kod „Euro modela“ ključno je pitanje: mogu li institucije natjerati premijera da pokaže trošak i pokriće za svako obećanje? Ministarstvo finansija mora objaviti koliko program košta i iz čega će se finansirati. Fiskalni savjet mora nezavisno provjeriti projekcije i rizike. Socijalni partneri moraju procijeniti posljedice po radnike i privredu. Skupština mora zahtijevati provjerenu računicu prije nego što političko obećanje pretvori u zakonsku obavezu. Ništa od toga ne traži novo pravilo: zakon već predviđa mišljenje Fiskalnog savjeta, a Socijalni savjet postoji upravo za ovakve odluke. Pitanje je samo da li pravila i zakoni obavezuju i one koji vladaju.

Ako ne obavezuju, institucije samo potvrđuju ono što je vlast unaprijed proglasila. Tada prestaju da budu kontrola i postaju paravan. Upravo tako izgledaju ekstraktivne institucije: postoje na papiru, a služe onima koje bi trebalo da ograničavaju.

Tri nobelovske teorije razotkrivaju isti mehanizam populizma na kredit. Kaneman objašnjava zašto obećanje pridobija građanina, Bjukenen zašto izborna korist pokreće političara, a Adžemoglu i Robinson zašto slab nadzor ostavlja javni novac bez zaštite. Prve dvije karike tog lanca ne mogu se promijeniti: ljudi će uvijek voljeti obećanja, a političari će uvijek juriti glasove i brinuti o sopstvenom interesu. Promijeniti se može samo treća.

Građanima trebaju i pripadaju veće plate i sigurne penzije. Njihova održivost ne dokazuje se prvom isplatom, već sposobnošću države i privrede da finansiraju svaku narednu - i godinama poslije izbora. Ako računica ne izdrži, premijeru će ostati aplauz i glasovi, a svima nama porezi, dug i kamate. Zato zahtjev za javnom i provjerljivom računicom nije napad na povišice, nego dugoročna odbrana životnog standarda svih građana.