Tata, a zašto su ti tolike uši

Predsjednik je izrazio nezadovoljstvo zbog toga što nije dobio Nobelovu nagradu za mir, ocijenivši tu odluku sramnom i neumjesnom. Ta odluka je, kako je rekao, bacila ljagu na Norvešku, zemlju u kojoj zasijeda Nobelov komitet.

"Ovo je neizbrisiva mrlja na Norveškoj i na ljudima koji su donijeli tako sramnu i neumjesnu odluku”, rekao je predsjednik.

Ako ste pomislili da je ovo ljut kao ris ovaj naš gospodar, nejaki Jakov, pogriješili ste. Koliko god ličilo na njegov povrijeđeni ego, ipak nije on. Ali ne bi vas, dakle, iznenadilo i da su ovo njegove riječi, a ne američkog kolege, Donalda Trampa. Uostalom, zašto bi Donald prije zaslužio Nobela za mir od Jakova, kada Milatović u svom mandatu nije započeo nijedan rat, nije bacio bombu na bilo čiju kuću ili teritoriju, nije zaprijetio nestankom bilo kojoj naciji, nije se hvalio snagom vojske, kao onaj američki, sposobnom da sprži Iran u roku od samo par sati.

Štaviše, Jakov misli da su vojnici dobri ljudi. U stvari ne misli baš on, nego njegov petogodišnji sin, a tata se slaže. Po svjedočenju samog predsjednika, prije neku noć, vidjevši oca kako se doćeruje i sprema za put i govor u Baru, povodom dana Vojske CG, mali David je upitao: “Tata, gdje ideš? Rekao sam mu: Na proslavu Dana Vojske Crne Gore. A on me je pitao: Tata, vojnici su dobri momci, je li tako?” I tati predsjedniku nije ostalo ništa drugo nego da se složi sa dječakom, i ponosno zaključi kako “djeca često najjednostavnije kažu ono što je najvažnije“.

Primjera radi, da je Milatović sinu kazao da ide za Oslo, na svečanu večeru povodom dodjele Nobelove nagrade za mir, iako se Norveški komitet osramotio pa ni njemu ni Trampu nije dodijelio zasluženu nagradu, dječak bi ga pitao: Tata, a taj Nobel, nije neki čovjek kada je izmislio dinamit, je li tako? Našta bi Jakov mogao samo da konstatuje kako djeca, posebno nadarena, često najjednostavnije kažu ono što je najvažnije.

Ili, pošto vam predsjednik nije ispričao još jednu zgodnu porodičnu anegdotu, evo da vam je ja prenesem. Krenuo Jakov za Rim, kod pape, spremio i sina Davida, čitavu porodicu čak, i dok su čekali službenu škodu sa sedam sjedišta koju zli vuk Spajki nije htio da kupi, pametni dječak vidi tatu kako trči po stanu sa teniskim reketom, i na prazno, bez loptice dakle, vježba forhende i bekhende. U jednom momentu dječak pita Jakova: “Tata, zar i papa ne zna da igra tenis tako dobro kao ti i Novak”?! Jakov stane, ponosno raširi ruke, okrene se prema supruzi, i još jednom zaključi kako David, kao malo koji dječak njegovih godina, često najjednostavnije kaže ono što je najvažnije. “Od djece treba učiti, Jakove”, uzvratila bi mu Milena, dok je sa iglom u ruci završavala tradicionalni vez za papu, inspirisan dobrotskom čipkom.

Nažalost, predsjednik tom prilikom nije rekao djetetu kako uz maminu rukotvorinu, on papi nosi na poklon, uz reket, i svoju umotvorinu! Tipa, Lave, evo ti teniski reket, jer je tenis crnogorski nacionalni simbol i sport, što nije ni čudo kada je naš Novak Đoković najbolji teniser u Crnu Goru i na svijet. Da je Jakov upoznao sina sa tom umotvorinom, siguran sam da bi mi David rekao isto što i papa: “A zar Novak nije iz Srbije”. Nakon čega predsjedniku ne bi preostalo ništa već da odustane od poklona, jer djeca često najjednostavnije kažu ono što je najvažnije. Da ne pominjem koliko bi Milatović Jr. tom opaskom spasio oca a onda i državu od diplomatske blamaže. Inače pametnom djetetu, kada je čulo kako je papa prosuo tatu, nije ostalo ništa već da zaključi kako očevi često najjednostavnije stvari učine najkomplikovanijim, odnosno smiješnim.

Dako je najgori čovjek, često djeca kažu, objašnjavajući najvažnije stvari na jednostavan način. Jer da je bilo što nije, ne bi šef države, par dana nakon najnovijeg gafa, morao da se vadi i pojašnjava kako famozni reket nije bio zbog Đokovića, nego zbog pape. Pošto papa voli da igra tenis više nego Milatović i Tramp golf.

Zato se nemojte iznenaditi ako naredne godine, u Njujorku, prilikom novog srdačnog susreta sa Trampom, bilo kartonskim ili ovim od krvi i mesa, naš Jakov ponese na poklon golf palicu. I šapne na uvo predsjedniku SAD, čak i onom kartonskom, a ne samo živom, da je Tajger Vuds Crnogorac, ispod Ostroga, plemenik njegovih Milatovića. Po babi, pojasnio bi na kraju Jakov zbunjenom Donaldu, i kartonskom a tek onom od krvi i mesa.

Zbog ovakve, realne opasnosti sa ovakvim šefom države, da bi se izbjegao novi diplomatski gaf i blamaža ponosnog Montenegra, predlažem da sljedeće godine, na Generalnu skupštinu UN sa Jakovom ide čitava familija, prije svih njegov mali sinčić. Jer kada bi David uočio, tokom priprema za prijem kod predsjednika SAD, kako Jakov po hotelskoj sobi na Drugoj aveniji, štapom za golf, na prazno, bez loptice dakle, gađa zamišljenu rupu i osvaja prvi brid, on bi mu rekao: Tata, zar ćeš opet da napraviš sranje, kao kod pape sa onim reketom?! I onda bi Jakov još jednom zaključio kako djeca često najjednostavnije kažu ono što je najvažnije. I odustao bi od ručno izrađene palice za golf, sa likom Tajgera Vudsa, Crnogorca i plemenika, ispod Ostroga. Time bi izbjegao blam gdje mu Tramp kaže, pa zar Vuds nije Amerikanac. A Jakov mu uzvrati: Jeste, ali uvijek je naklonjen Crnoj Gori.

Samo da nakon toliko ponovljenih gafova i blamaža, mali David, jednog dana, pred kraj mandata 2028, ne primijeti i kaže roditelju: Tata, a zašto su ti tolike uši?! Našta bi se Jakov lupio po čelu i pomislio kako djeca često najjednostavnije kažu najvažnije stvari. I kako ranije nije saslušao malog Davida, sigurno bi mnogo manje puta ispao smiješan.

U pravu je predsjednik - djeca često najjednostavnije kažu ono što je najvažnije. Čak i kada je u pitanju rođeni otac.