Tri razloga su zaokružila inicijalnu kapislu za ovaj osvrt. Prvi, izrada biznis plana... Obavezujući segment uključuje detaljni izračun troškova zaposlenih budućeg poslovnog tima. I, neprijatno suočenje: obračun doprinosa za PKCG u iznosu do 0,27% na bruto osnovicu bi trebalo da se uradi. Drugi, privrednik se diskretno raspituje zašto mu dolaze prijeteća pisma, u kojima mu se naređuje da plaća doprinos, iako on dobrovoljno uplaćuje izabranoj poslovnoj skupini na godišnjem nivou, koja mu je podrška u ostvarenju poslovnih ciljeva. I treći, gorkost netačnog stava naših vladajućih političara, a kada napadaju NVO o tome kako ne objavljuju finansijske izvještaje.
Međudejstvo ove tri potke je završilo u opreznom detaljnom traganju, a s ciljem da se nađe odgovor na pitanje - zašto bi bilo koji privrednik u CG plaćao predmetni doprinos, osim na osnovu konkretne kontribucije, izmjerive i imparcijalno dokazive, njegovom/njenom biznisu?
Zakon o Privrednoj komori Crne Gore je štivo iz 1998, a koji je zamijenio onaj iz 1990, odnosno jedno prevaziđeno rješenje iz 70-ih godina prethodnog stoljeća. Tri stranice teksta u nominali bilo kakve analize automatski već upućuju na ružnjikavu formu iznad suštine, a koja propisuje doprinos za PKCG kao vjekovnu datost, koja valjda ne bi trebalo da se mijenja.
Iz te tri stranice se može dokučiti zašto se poslije nezavisnosti zemlje nije radilo na novom zakonskom rješenju. Razlog je uočljiv i jednostavno prepoznatljiv: u CG se ne bi mogao zadržati zakon o privilegovanom i politički-izabranom udruženju poslodavaca iz špajza normi ugašenog komunizma, a koji garantuje lakše političko upravljanje organizacionim segmentima tržišta poslodavaca.
Ovo je najvažniji razlog zašto je doprinos za PKCG trošak, koji se ne može za sve privrednike uvijek vezati za konkretne benefite biznisu, a što umanjuje konstruktivni doprinos jačanju privredne strukture u zemlji. Tako se nepragmatično umanjuju vrijednosti profesionalizma na tržištu privrednika, dok se jačaju lažne definicije diplomatičnosti radi netalasanja zbog mira sa političarima.
A, pozadina tog “neuznemiravanja“ je tek onda dokučiva: na nekonkurentnom tržištu treba se zadržati nezaustavljivi mjesečni dotok novca iz odavno-propisanog doprinosa, a koji u sumi uplaćenih, sakupljenih sredstava, na veb stranici PKCG nigdje nije javno dostupan. A, trebalo bi da je javni podatak ako je PK CG udruženje poslodavaca, koje se briga za dobrobit privrednika CG.
Nastavkom uporedne pretrage o objavljenim izvještajima ostalih skupina poslodavaca, nalazi se samo jedan godišnji izvještaj o radu (2015), bez finansijskih podataka. Ova javna nedostupnost finansijskih podataka ostalih skupina poslodavaca (UP CG; AmCham MNE, CFI, AMM, i možda negdje još postoji MBA) je razumljiva. Oni se finansiraju iz samostalne finansijske podrške članica, pa na osnovu akata određuju svoje javne prezentacije, a slijedeći trag lidera.
Ipak, takav pristup ne može da sprovodi PK CG. Oni bi, a ako se ponašaju u skladu sa zakonom, a koji definiše da PKCG: “doprinosi jačanju dobrih poslovnih običaja i poslovnog morala;“ ili kako Statut PK CG ističe: “utvrđuje uzanse i sadržaj dobrih poslovnih običaja;” trebali da uzanse poslovnog morala i dobrih poslovnih običaja sprovode u praksi. Trebalo bi da budu lideri transparentnosti i dostupnosti podataka, koji se odnose na upotrebu zakonski definisanog doprinosa, koji moraju da uplaćuju poslodavci u zemlji.
Uplaćivanje tog doprinosa jeste legitimna obaveza poslodavaca. Ali, npr, bilo bi zanimljivo da privredno društvo pokrene tužbu, zbog onih uvodno istaknutih nepotpisanih prijetnji. Pa, bi na sudu možda bilo namjerno van svake sumnje da dokaže da se PKCG doprinos činjenično plaća drugoj skupini poslodavaca, onoj koja mu je korisna u poslovanju. Tako bi se dokazalo uzurpiranje konkurentnosti na tržištu. A, takav zvanični trag bi bio osnova za eventualno mijenjanje zakona, koji tekuće privileguje jedno udruženje, dok se ostale skupine poslodavaca, iako bar podjednako usmjerene na razvoj CG privrednog okruženja, zakonski zanemaruju.
Treba razumjeti da PKCG ostaje da bude perjanica ponašanja neunapređenja kvaliteta finansijskih izvještaja privrede. Odnosno, očigledno je da ostaje da bude lice ušuškane forme koja tržišno ne jača “zajednički interes“. Zašto? Zajednički interes bi trebalo da bude zvanični okvir za razvoj tržišta finansijkih izvještaja. A, liderstvo na osnovu primjera je najmanja odrednica zajedničkih interesa vibrantnih nacionalnih ekonomija. Dobijati bez napora prihode, automatikom zaštite po tragu zakonskog rješenja, a koje odavno ne odražava trendove na tržištu, definicija je neposlovnog odnosa, suprotnog poslovnom moralu i dobrim poslovnim običajima iako to nigdje eksplicitno ne piše, a trebalo bi. Postotak od bruto zarade zaposlenih bi trebalo da obavezuje da se osnažuje tržišno ponašanje, a transparentnost u vezi finansijskih izvještaja je dio studioznog odgovornog posvećenja jačanju poslovne klime u zemlji.
PKCG jeste aktivna na tržištu privrednika. To je dio svakodnevnih odgovornosti strukovne komore. Argument o aktivnosti pripada i ostalim skupinama poslodavaca. Međutim, u CG ne treba zadržati praksu tajnovitosti objavljivanja finansijskih izvještaja, što direktno utiče / je uticalo na njihov umanjeni kvalitet već deceniju i po. Zato bi pitanje transparentnosti rada kroz objavljene finansijske izvještaje za korišćenje sredstava, koja su propisana zakonskim okvirom, trebalo da bude minimum sojstva i čojstva struke / one omiljene tradicije.
Eksplicitnije, liderskom udruženju poslodavaca bi trebalo da je sistemski i institucionalni zadatak da budu transparentni u vezi izvještaja. Tako bi bilo koje privredno društvo u CG dobilo egzemplarnu, bespogovornu, pozitivnu praksu. To bi bio konkretni nesumnjivi doprinos stabilnosti privrednog okruženja i krucijalni korak umanjenju biznis barijera. To bi bio signal da je PKCG lider koji vodi primjerom i koji pruža najpotpuniji dokaz da će se unapređenje potrebnih praksi struka računovođa i revizora dalje jačati, u saradnji svih članova svih strukovnih udruženja poslodavaca. Tako bi PKCG odredila imparcijalni trag za ponašanje u skladu sa poslovnim moralom i dobrim poslovnim običajima. Tada bi možda naši javni administrativci, odnosno poslanici kada su na zadatku napadanja NVO sektora, bili daleki od regionalnih stupidarija iz vučićevko/georgievskog stila o “medijsko-soroševskim aždajama“ (citat, mart 2017.), pošto imaju instituciju sistema čije javne podatke ne znaju.
Zato, hajde malo da ne odobravamo kulturu netalasanja, ili beskičmene diplomatičnosti, tamo gdje je potrebno početi sa radom na inoviranom zakonskom tekstu, koji će onaj doprinos razdijeliti na sve ozbiljne skupine poslodavaca, u mjeri njihovih konkretnih kontribucija razvoju crnogorskog privrednog okruženja, a na osnovu samostalne poslovne odluke svakog privrednog društva.
Autorka je ekonomska i finansijska analitičarka
Bonus video:
