Četvrak u Sarajevu je bio izuzetno zanimljiv i uzbudljiv dan. Naime, predstavljena je javnosti Deklaracija o zajedničkom jeziku.
Ovako žestoka reakcija prije svega pokazuje da većina onih koji su zdušno napali Deklaraciju nisu ni pročitali njen tekst. Perverzna situacija - famozna Deklaracija o položaju hrvatskog književnog jezika iz 1967. u dvije osnovne teze poklapa se sa Deklaracijom koja je prekjuče predstavljena u Sarajevu. Naime - u oba teksta govori se da je riječ o jednom jeziku, ali policentričnom, odnosno jeziku koji nije “jedinstven”, i funkcioniše u nekoliko varijanti. Deklaracija iz 1967. je simbolički ključni dokumenat za hrvatske domoljube, a ovu Deklaraciju iz 2017. vide kao - udar na Hrvatsku i hrvatstvo. To je moć konteksta. Podvala se sastoji u sljedećem: oni govore da Deklaracija uvodi neki “novi” zajednički jezik - a suština je upravo u tome da ovaj i ovakav jezik - jeste zajednički. Tako da se nema što “uvoditi” ili “proglašavati”. Jednako je očekivana bila reakcija iz srpskih nacionalističkih busija: jeste jedan jezik, ali zove se srpski. U Deklaraciji postoji jasan stav o tome da nijedna od varijanti nema primat, već da su sve četiri ravnopravne. To je crvena krpa za pomamnog šovinističkog bika.
Naravno da je bilo očekivano da nacionalisti u sve četiri države reaguju baš onako kako su reagovali. Oni su predvidljivi - nikada ne iznenade. Inače ni bi bili to što jesu. Moć da se iznenadi pripada jedinki, slobodnoj individui. Može da vas iznenadi Apoliner, ili Injesta, ili Kubrik, ali nacionalista (bilo koje vrste) to izvjesno ne može. Nacionalisti sanjaju jezik u uniformi. Zato ova Deklaracija brani (naš, zajednički) jezik od onih koji ga besramno zloupotrebljavaju.
Nije teško dokučiti zašto su ovako složno graknuli na Deklaraciju. Ovakva Deklaracija predstavlja jasno delegitimisanje nacionalizama. Ako jezik jeste zajednički (a četvoroimen) nema posla za jezičke inžinjere i uslužne jezikoslovce. U svim našim državama - u slučaju da prevlada svijest o zajedničkom jeziku, čitava kasta prevaranata ostaje bez posla i privilegija. To je ekipa koja proizvodi realnost po volji elita koje ih finanasiraju. Ta proizvodnja realnosti - koliko god bila dobar biznis - vrlo je opasna rabota. Jer, takva “upotreba nepostojeće realnosti” obično počne sa jezikom i poslušnim stručnjacima, a završava sa poharanom zemljom i opljačkanom budućnošću.
Zašto je još važna ova Deklaracija? Čuvajući svijest o zajedničkom jeziku (kako ga god zvali) čuvamo i svijest o zajedničkom jezičkom nasljeđu. U slučaju ova četiri naroda to nasljeđe je beskrajno važno. Riječ je o masivu Moderne, koji je u južnoslovenskom kontekstu predstavlja apsolutni duhovni vrhunac. Ono najvrednije što imaju ova četiri naroda upravo staje u taj uzbudljivi modernistički korpus: od Krleže do Konstantinovića, od Meše do Lalića, od Andrića do Crnjanskog... Ako stvar prepustimo nacionalistima taj duh ostaće zatočen u boci provincijalizma i mraka...
Što je, pak, posebna vrijednost u tekstu Deklaracije, prekjuče predstavljene u Sarajevu? Nikada do sada, u ovakvim dokumentima, nije tako jasno i precizno odbranjena umjetnička sloboda. Umjesto “eksperata” koji će u tekst pisaca utjerivati pravovjerni nacionalni duh - a koji vazda obitava u tzv. “čistom” jeziku - pisac je ostavljen sam na poprištu. Može svoj jezik zvati kako želi, upotrebljavati kako želi (i umije)... Tako da će umjesto na čuvare nacionalnog duha morati da računa samo na svoj talenat. Svjestan sam da će mnogim piscima ovakva pozicija predstavljati problem.
Promovisanje stava o supremaciji individulanog izbora u upotrebi jezika, jedan je od suštinskih doprinosa sarajevske Deklaracije.
Bonus video:
