U ovom vremenu (vrijeme olujno, mjestimično lijepo), ne znači ništa da objaviš knjigu... ’’Dolaziš u ime onih, čiji grobovi izdužuju sjenke na svojoj otadžbini’’. Društva u kojima se govori da je sve slobodno i dozvoljeno su društva koja čovjeka pretvaraju u roba. Lomljenje čovjeka da postane samotno stvorenje, čini lice ovog svijeta povrijeđenim. U robovlasničkom društvu vlasnici robova mogli su da ih prodaju. Čovjek našeg vremena nudi se sam. Današnjem Spartaku oduzeta je moć razmišljanja, vrši se kontrola uma, usađeni su mu programi šta treba da radi i kako da živi. Ljudi nedorasli, nesigurni, neodgovorni, ne rade ono što govore, niti govore ono što rade. Liče na pauke, koji u raširenoj mreži politike očekuju plijen - da bi ga omotali vlaknima svojih prava. Oni ne mogu biti svijetli primjeri koji trajno žive u kolektivnom sjećanju. A čovjek je čitav jedan svijet, kome malo treba, ali mu mnogo uzimaju.
A propo ovog lamentiranja: rijetko kad se sjećam perioda kad je cijela Crna Gora vješala mozak o klin tako kao sada. Zajednička slika u kojoj je prošlost tmurna, sadašnjost strašna, a budućnost ne postoji.
Umjesto P. S.
Nebo kao more, more kao nebo. Sjedim u kafani na samom Škveru. Gledam djecu kako na šetalištu izvode bijesne gliste sa mobilnim telefonima... Jedan kudravi pas lajući kidiše na zatečene bicikliste... Uz muziku morske soli i narandžine kore, do mene dopiru riječi protestne pjesme kupališnog Obrada sa hercegnovskog Škvera: /A kad ovorežimskom balu dođe kraj / Izvadiću stakleno oko / Otkopčaću drvenu nogu i znaj / Iz flaše povući duboko./
Mirko ASANOVIĆ
Bonus video:
