VIŠE OD RIJEČI

Beli

U sumornu predizbornu atmosferu Beli je unio nešto radosti i pučkog spektakla
23 komentar(a)
Ljubiša Preletačević Beli, Foto: Betaphoto
Ljubiša Preletačević Beli, Foto: Betaphoto
Ažurirano: 18.03.2017. 07:32h

Politika je na Balkanu dominantno duboko prevarantska djelatnost - i to na neki paradoksalan način znaju i svjesni su toga i političari, ali i njihovi birači.

Da nije tako ne bi bila moguća situacija koju sam neko veče vidio na TV: preduzetnik koji sve radi po zakonu mora da se pravda što je milioner, jer, njegovo bogatstvo - legalno stečeno, napomenimo - smeta tankoćutnom oku crnogorskog birača kome isključivo “bode oči” onaj koji je legalno zaradio. Ali, ne smetaju mu svi oni koji su milioneri a da niko ne zna kako. Odnosno zna se kako, ali niko ne smije to reći. I dok bi u normalnoj državi legalno zarađeno bogatstvo bilo zlata vrijedna preporuka, ovdje se dešava sasvim suprotno, to postaje smetnja. Jer, time očito biva narušena crnogorska lopovska idila. “Miloneri” mogu, ali milioneri ne...

U takvom kontekstu, humorna destrukcija politike ukazuje se kao spasonosna. No, kako je dominantan ton na crnogorskoj političkoj sceni trenutno daleko od humornog - sa majkama ispred parlamenta, opozicijom izvan parlamenta, državnim udarom, vijugavim i neuhvatljivim kao planinska rijeka, finansijskom katastrofom koja se ukazuje sve stvarnije - i mnogo je bliže tragičeskim tonovima, taj humorni koncept vidimo u susjedstvu, ali nije da nema sličnosti i sa ovdašnjom politikom. U Srbiji, jednako kao i ovdje, dominira najniža demagogija i propagandna mašinerija dostojna zlatnog doba evropskih totalitarizama - a i tamo, u Srbiji, postoji dominantan alfa-političar... Tako da je pojava Ljubiše Preletačevića Belog (što je njegov politički pseudonim) odista djelovala kao osvježenje jedne nevesele političke scene. Čak je u sumornu predizbornu atmosferu Beli unio nešto radosti i pučkog spektakla.

Doduše, imali smo i mi nešto slično, i to prije četvrt vijeka. Iako možda kod Bora Kralja nije bila toliko naglašena parodijska samosvijest - njegova pojava nije bila manje parodična. Izgledalo je da se kandidovao Konan, lično. Ali, tadašnji/sadašnji gazda nije htio da rizikuje - Boru nije odobrena kandidatura, ali, uvjeren sam da se mnogi građani sjećaju njegovih “predizbornih” aktivnosti ubjedljivije nego onih koji su bili “ozbiljni” kandidati. (Sasvim uslovno rečeno.)

Naravno, Vučićeva procjena je tačna: njegovi birači su vojska, nema toga humora ili šarma koji ih može pomjeriti. Ali, Beli će privući one urbane, opozicione glasove, rezignirane, one koji se osjećaju loše u susret svim izborima, i u zagrljaju ovakve politike. Jer imaju osjećaj da se, zapravo, ništa i neće promijeniti. Kao što je Đukanović znao da 1992. Boro Kralj neće uzeti njegove glasove (i on ima vojsku od birača), ali prisustvo takvog kandidata demistifikovalo bi sam politički proces. A “mistička aura” je nešto što se ne smije ugrožavati. Ako vjerujete da ste bogomdani lider...

Sve ovo pokazuje da je pred hidrom cinične politike, humor - posljednja odbrana ljudskosti kao takve.

Svi demagozi i autokrate strecaju od sprdnje. Jer, humor je najteže kontrolisati. Humor nije kao državni pisci - ne vidi smisao u služenju. Sprdnja je kao narasla rijeka - može odnijeti mnogo više nego što mislite...

Beli spretno upotrebljava humor, ali u paklenoj kombinaciji sa totalnim kičom. Rezultat je stoga još ubjedljiviji. Bijela kočija, “belo odelo”... Mitologija “belog odela” u Srbiji je oduvijek imala posebnu težinu: sjećam se druga, velikog pokeraša sa Dorćola, koji je uspješan ishod partije pokera uvijek objašnjavao “Izašao sam u belom odelu”, iako je uglavnom nosio farmerke i košulje.

Na koncu, u Crnoj Gori Beli bi nastradao, izvjesno. Naime, ovdje bi spec. tuž. saopštio da je Beli zapravo “Belov, koji je ustvari Belinski...” I tu bi svakoj komediji došao kraj.

Preporučujemo za Vas