Aktuelna kriza u Makedoniji nije posljedica ispravnih zahtjeva Albanaca za poboljšanje pozicije u državi. Ovo nije međuetnička kriza. Ovo je kriza koju je izazvala kriminalizovana politika, koja koristi nacionalni sentiment, naročito strahove i predrasude, da bi sebi osigurala narodnu podršku
Aktuelna situacija u Makedoniji je samo još jedan pokazatelj da u regionu Balkana, u kojem je većina država zarobljena od strane kriminalizovanih struktura, maskiranih u političke partije, demokratski izbori ne rješavaju probleme. Niti dogovorena rješenja znače kraj konflikta. A ni zapadna pomoć ne uspijeva nametnuti demokratske norme.
Jer se kriminalci maskirani u političare, to jest politička mafija, bore za opstanak na vlasti koja je njihovo pretposljednje sklonište. Posljednje je, naravno, patriotizam.
* * *
U konkretnom slučaju Makedonije, situacija je namjerno iskomplikovao bivši premijer Nikola Gruevski, koji se, optužen za zloupotrebe i političke manipulacije, korupciju i kriminalizaciju državnog aparata, pa čak i naručena ubistva, sada bori ne samo za svoj politički opstanak, već i za izbjegavanje zakonskog sanksionisanja za sva njedela za koja ga optužuju da je učinio tokom vladavine od 2006. godine pa do danas.
U tom pokušaju da opstane, Gruevski se okrenuo onome što i obično potežu korumpirani političari u trenutku kada ime je vlast ugrožena: nacionalističkoj karti.
Pošto je našao izgovor u “Albanskoj platformi”, koju je kao osnov za koalicionu vlast sa Albancima već prihvatio lider opozicionih socialdemokrata, Zoran Zaev, Gruevski je pokrenuo propagandnu mašineriju pod njegovom kontrolom, ubjeđujući dio Makedonaca da taj koalicioni dogovor između Zaeva i Albanaca ugrožava državu i suverenitet Makedonije, te da iza njega stoje težnje Tirane i Prištine.
Sijanje straha od Albanaca u slučaju Makedonije je relativno laka stvar. Kao i u slučaju Srbije i Srba, istorija nepravdi nad Albancima u Makedoniji je prekinuta ne kao rezultat osvješćenja društva, nego kao posljedica oružanog konflikta i dogovora koje je nametnula međunarodna zajednice, kao što je bio slučaj sa Ohridskim dogovorom iz 2001 godine. Stoga su neprijateljstva iz prošlosti ostala živa, kako u knjigama istorije tako i u političkom narativu, što je jak osnov na kojem svaki populistički i antialbanski krik dopire i prihvata se kod jednog nemalog dijela populacije. Tako se stvara situacija antialbanskih protesta, međuetničkih incidenata i opšte atmosfere linča, koja ovih dana dominira ulicama Skoplja.
Ali, jasno je da ovo nije spontana reakcija Makedonaca koji se osjećaju ugroženim od Albanaca, već je scena, pripremljena i kontrolisana iz vrha vladajuće partije VMRO, i njenog lidera Georgijevskog. I dokle god je to tako, situacija će eskalirati i deeskalirati, zavisno od kalkulacija koje on ima u odnosu na svoje šanse da osigura opstanak (politički, ali ne samo).
I to, sa druge strane, znači da sadašnja kriza u Makedoniji nije posljedica ispravnih zahtjeva Albanaca za poboljšanje pozicije u državi. Ovo nije međuetnička kriza. Ovo je kriza koju je izazvala kriminalizovana politika, koja koristi nacionalni sentiment, naročito strahove i predrasude, da bi sebi osigurala narodnu podršku.
U ovoj situaciji, suzdržanost Albanaca u Makedoniji je od suštinske važnosti, jer svaka protiv-reakcija ide u prilog scenariju Gruevskog i biće iskorišćena kao dokaz istinitosti antialbanskih optužbi koje se već otvoreno izgovaraju u Skoplju.
Štaviše, moguća Albanska reakcija bi blokirala proces poboljšanja njihove pozicije koja je već dobila težinu, ali i podršku od strane nemalog dijela Makedonaca, pristalica socijaldemokrata i Zaeva.
I tu odgovornost pada i na Prištinu i na Tiranu, koje se moraju suzdržati od prihvatanja retoričkog rata sa Gruevskim. Najveća pomoć Albanije i Kosova Makedoniji, kao i Albancima i Makedoncima tamo, jeste da i Tirana i Priština služe kao faktor mira, stabilnosti i jedinstva, a nikako kao dio prebacivanja, optužbi i političkog konflikta.
Naravno, Albanija i Kosovo, ali i sve druge zemlje regiona, bi trebalo da budu suzdržane i kako bi dale vremena međunarodnoj zajednici, EU i NATO, da pomogne Skoplju da umjesto “Bivše Jugoslovenske Republike Makedonije” ne završi u istoriji kao “Bivša Makedonija”. Jedan takav kraj, koji nesumnjivo ima pristalica, otvorio bi konflikte u cijelom regionu, a sa njima i priču o novom prekrajanju granica, koja ne može drugačije završti osim tragedijom koja bi, po veličini, možda pretekla sve dosadašnje balkanske tragedije.
* * *
Makedonija pati od krize koju joj je donijelo njeno rukovodstvo. Sličnih kriza - izazvanih od strane ljudi koji kontrolišu vlast i državu - je bilo, i biće ih, i u drugim državama regiona.
Eto, Kosovo se još suočava sa političkom krizom čiji su uzrok pojedinci koji se igraju sa državom. Albanija, na primjer, živi u neprestanoj tenziji zbog trajne nepodnošljivosti između pozicije i opozicije. Pogled na svaku drugu državu Balkana - Srbija, Crna Gora, Bosna i Hercegovina - daje veoma sličnu sliku.
Posljednja dešavanja, naročito ova u Makedoniji, sigurno izgledaju dramatičnija i zbog globalnog konteksta.
Za očekivati je bilo da će oslabljena Evropska unija koja kao da ide u pravcu raspada, i nova veoma nepredvidljiva administracija u Vašingtonu, pa Rusija sa obnovljenim apetitom prema Balkanu, kao i dodatne globalne prijetnje kao što su terorizam, kriza izbjeglica i ekonomska nesigurnost, učiniti da svaki problem koji imamo izgleda još teži i komplikovaniji i da će lokalni populisti sve to iskoristiti kako bi izazvali nove tenzije.
Ali, za razliku od korumpiranih političara i njima sličnih, narodu budućnost nije ograničena izbornim mandatom ili političkim procesom. Za jedan narod, društvo ili državu - budućnost se određuje i mijenja u kontinuitetu zavisno od onoga što danas činimo. Jedan mali korak u pogrešnom pravcu nekog političara danas može značiti put u pogrešnom pravcu za sljedećih pedeset godina za cio jedan narod.
I to nije prolem samo sa Makedonijom.
Autor je je glavni i odgovorni urednik Koha Ditore, najvećeg dnevnog lista na Kosovu
Bonus video:
