Autorstvo je jedan fenomenalni fenomen, razumije se, ako se shvati na pravi način. Ovaj domet civilizovanog čovjeka je počeo nicati sa prvim udasima renesanse, a danas poprima takve bizarne oblike, da kao umjetnik počinjem da shvatam one pristaše anonimnosti, tipične za mraaačni srednji vijek kada se djela nijesu ni potpisivala. Još na početku industrijalizacije je Johann Wolfgang von Goethe upozorio umjetnike šta im se kao autorima sprema. Ali, prije citata slavnog Njemca, podsjetiću na neke oblike autorstva:
- Samostalno autorsko djelo - ishod samostalnog stvaralačkog čina koji umjetnik izvodi uglavnom bez predumišljaja o njegovoj objektivnoj svrsi. Tada je umjetnik potpuni vladar svoga djela, uživa apsolutnu slobodu stvaranja koja mu daje za pravo da djelo i uništi, ako mu du’ne.
- Koautorsko djelo - ishod zajedničkog stvaralačkog čina, pri čemu se autorstvo dijeli na ravne časti. Ponekad se ipak daje prednost prvom među jednakima iz praktičnih razloga. Razgovjetan primjer ravnopravnog koautorstva je zidna slika na stepeništu CNP-a u Podgorici - sliku su potpisala dva slikara, B. Filipović i A. Prijić.
- Spojeno autorsko djelo - nastaje spajanjem više autorskih djela. Kompilatoru se priznaje autorstvo nad kompilacijom, ali nikako i nad pojedinačnim ugrađenim djelima. Za primjer uzmite svoju omiljenu kompilaciju pjesama - vjerujem da svi bez izuzetka znate koja pjesma slijedi nakon one koja se polako završava. Drugim riječima, znate koji je poredak pjesama, ali zato vjerovatno nećete znati ime autora koji je taj poredak ustanovio kreativnim činom. Ja i dan danas volim da slušam famozni Cafe del Mar (V ili VII), kompilaciju Joséa Padille, a kad je u pitanju žurovanje, u domaćoj varijanti dajem prednost kolekcijama druga Bakija, a u gradskoj setovima DJevaiz Beat at Joe’s.
- Autorsko djelo po narudžbini - djela koja su nastala inicijativom i pod nadzorom izvjesnog naručioca. Sama činjenicada bez inicijalnog kreativnog impulsa sa strane naručioca, djela ne bi ni bilo, potvrđuje značajni dio autorstva naručioca nad konačnim realizovanim djelom. Jednom kada je završeno, a nakon isplate nadoknade angažovanom autoru, djelo postaje i vlasništvo naručioca. Primjer je moja malenkost grafičkog dizajnera koja stvara zaštitni znak za klijenta. Banalizovano, izrađuje crtež koji firma naruči, prihvati i kupi. Iskustvo mi govori da je direktni angažman uvijek najbolji put do naručenog djela - komunikacija je neposredna. Ipak, neko se u našoj domovini prisjetio da se to mora raditi putem javne nabavke ako se radi o javnim ustanovama. A što se mora, nije teško... izigrati: unaprijed se angažuje autor, dogovore detalji sa njim, raspiše se “anonimni” tender (ili konkurs) i na kraju, gle čuda, izabere se rad dvorskog umjetnika s početka priče. Pravi bal pod šiframa - zvijezda večeri briljira usred stada, a naručilac ritmično javlja zvoncetom. Da nije pastirski porno, neko bi pomislio prava bravlja pastorala s Komova, opjevana u pjesmi uvažene Branke Šćepanović, čijim bi bezvremenim hitom trebalo otvarati i zatvarati svaki ovakav tender.
- Autorsko djelo pod mentorstvom - razlikuje se od prethodnog samo u nadoknadi autoru - nema je! Makar se isprva tako čini. Polaznik stvara djelo koje je završeno tek onda kada mentor kaže. Polaznik stvarajući djelo uči (usvaja znanja, vještine i kompetencije) i zapravo zarađuje ono što mu niko ne može oduzeti, kapital koji se ne troši. Sa druge strane, odgovornost za učinjeno nosi mentor i škola kroz njega, kao i sva materijalna prava nad istim. Ovakav rigidni (“nehumani”) princip u slučaju umjetničkih škola zapravo vrlo često vodi u podrazumijevano oponašanje umjetničkog pedagoga od strane učenika i/ili do materijalnog rabljenja učeničkih radova od strane škole njihovom prodajom na tržištu umjetnina.
Hvala bogu, na umjetničkom fakultetu na kome predajem ne primjenjujemo ovaj princip. Naš student je uvijek uvažen kao stvaralački pojedinac, a time mu se na grbaču stavlja i odgovornost za učinjeno. Ipak, računamo da će se svaki naš apsolvent kad-tad sresti sa samim sobom na “nepredvidljivim talasima okeana profesije”, a ovakvom vaspitnom (manje obrazovnom) mjerom ga na vrijeme bacamo u vatru sopstvenog ega, spremajući ga za ljute bitke za sopstveno autorstvo pred budućim klijentima. To postižemo režiranim situacijama u kojima su studenti sami sebi naručioci, pri čemu imaju luksuz konsultovanja o problemu sa stručnim mentorom - najboljim klijentom koga će ikada sresti u svojoj karijeri. Studentu dakle nikad ne dajemo rješenja, već ih on sam nalazi. Štaviše, studentu čak ni zadatke ne dajemo - sam ih prepoznaje, artikulišei rješava stvarajući djelo. U redu, naravno da postoji set obaveznih vježbi (crtačke, slikarske, grafičke, softverske...) koje student mora da uradi po PS-u, ali cilj je autorstvo, ne goli ručni zanat.
Postoji još mnogo vidova autorstva: agencijski rad (na radnom mjestu), interpretacija, redizajn, adaptacija, prevod, prepjev... ali bolje da stanem i zaključim, slično matičaru na vjenčanju koji pročita samo osnovne zakonske obaveze bračnih drugova, a onda, bez izuzetka, izlazeći iz svoje službene uloge, ljudski upozori mladence da ne dozvole da im baš taj zakon koji je upravo pročitao uređuje brak.
Autorska prava su u svijetu stigla podaleko (predaleko, ako mene pitate) - zajedno sa intelektualnom svojinom u Crnoj Gori im pripada čak cijelo (sedmo) poglavlje u pristupnim pregovorima sa EU - i to jedino poglavlje koje je dosada dobilo peticu! To samo govori o tome da su i evropske integracije primjer ispraznog crnogorskog formalizma. Već deceniju djelujem na polju kreativnih industrija i obrazovanja u njima i svjedok sam da spomenuta petica nema ama baš nikakvog uporišta u sadržaju stvari. Autorski zakon je uvezen, nema uticaja na autorsko osvješćivanje crnogorskih umjetnika, koji se svjesno ili nesvjesno odriču autorstva, međusobno se podkučujući. U njemu džaba piše da je umjetniku zagarantovana umjetnička sloboda kada je stvaraoci ne rabe na pravi način. Ono što ostaje nedokučivo, pa i najboljem zakonu na svijetu, jeste namjera umjetnika u toku stvaralačkog čina, a koju je teško dokazati. A ta namjera je često odricanje od autorstva iz oportunističkih pobuda, a nerijetko uz potpuno odsustvo svijesti o estetskoj dekadentnosti i nekolegijalnoj koruptivnosti takvog čina.
Bilo kako bilo, u našoj maloj bari, iza brijega nam se nezaustavljivo valja cunami digitalnog zemljotresa, koji je još u XVIII v. Gete predvidio u vrijeme kada se na svijetu krčkalo tek nekoliko kotlova parne mašine: A sada ćemo imati i veliku fabriku slika, u kojoj, kako nam kažu, namjeravaju kopirati svaku moguću sliku, brzo, jeftino i nerazlučivo od originala, i to u potpunosti mehaničkim operacijama, takvim da će njima moći upravljati dijete. Ako se to ostvari, tada će, naravno, prevarene biti jedino oči običnog stada. No usput će - poentira Gete - međutim, umjetnici ostati lišeni brojnih izvora podrške i mnogih prilika da postanu bolji.
Ma koji Tarabići, bre!
Fakultet vizuelnih umjetnosti Univerziteta Mediteran
Bonus video:
