Još jednu posjetu evropskih zvaničnika zemljama Zapadnog Balkana, u nekoj vrsti opuštene šatl diplomatije na terenu je ovabila je visoka predstavnica EU za spoljne poslove i bezbjednosnu politiku i potpredsjednica EK Federika Mogerini. Šta to novo gospođa visoka predstavnica donosi nama Balkancima? Postoje li neki novi momenti ili razvojne linije u već poznatom narativu koji, otprilike, glasi - samo vi vrijedno radite, dobili ste domaći i kako budete napredovali sa gradivom mi ćemo štrikirati uspješno savladane lekcije; proces učenja nije vremenski ograničen i zavisi od mnogih, a najviše od klimatskih faktora, ali jednog dana, svakako, dobićete diplomu da ste savladali osnove demokratije; najbitnije je da budete uredni, poslušni i da se, ni pod kakvim izgovorom, međusobno ne svađate; kreativnost se ne zahtijeva, čak je njeno prisustvo često i izlišno; prosto rečeno - ako budete redovni i mirni na časovima na kraju ćete dobiti prelaznu ocjenu?
Izgleda da u ovoj mnogo puta ponovljenoj priči postoje i neki novi momenti. Prvi put se, među proevropskim snagama na ovim prostorima, snagama koje uredno i redovno sjede u učeničkim klupama, postavilo pitanje o autoritetu i kompetenciji Nastavnika. Javljaju se, još slabašni, apokrifni glasovi da Profesor - predavač ima neku problematičnu, možda čak i kupljenu, diplomu. Sumnja se i da se u nastavi koriste neautorizovani i nedozvoljeni udžbenici. Jednom riječju, cio koncept postaje upitan pa đaci na velikom odmoru ispoljavaju potisnute, agresivne sklonosti. Nada je nagrižena, budućnost počinje da rđa pa ljudi odlučuju da žive u sadašnjem trenutku, a pošto im je budističko učenje strano, okreću se destrukciji, sadizmu (ili mazohizmu) ili prosto vrijeme provode u kafani, balkanskoj krčmi, naravno. Šta se to u posljednje vrijeme zbilo pa se sumnja uvukla u nevina srca balkanskih evropejaca?
Pobrojaću najvidljivije i najupečatljivije momente:
- Ekonomska kriza koju je, da se stari čika Marks slušao, bilo lako predvidjeti. Ne samo kriza već i mjere oporavka su bile drastične i bjelodan (što bi rekli Hrvati) primjer Božanske nejednakosti i nepravde na ovom svijetu. Grčka je jedno zasebno poglavlje u ovoj priči o ekonomskom slomu.
- Agresivan pristup zapadnih demokratija rješavanju svjetskih problema kako bi se domaće slabosti i animoziteti gurnuli pod tepih. Kao nastavak antiterorističkih, naftno-opijumskih ratova razvili su se Arapsko proljeće, gruzijska, ukrajinska i sirijska kriza. U tako kratkom vremenskom roku jasno se pokazala sva nekonzistentnost, neprincipijelnost, nehumanost i licemjernost ove, možemo slobodno reći, neokrstaške politike.
- Uglavnom licemjerna, a ponekad i samodestruktivna (upravo da bi se ta hipokrizija i prikrila) politika evropskih zemalja prema velikom talasu izbjeglica.
- Bumerang demokratije u slučajevima poznatim kao Bregzit i Donald Tramp. Prvi put se desilo da, udruženim snagama, politički establišment, etablirani mediji i mejnstrim inteligencija ne uspiju da ubijede “običnog čovjeka” da je tu, iza ugla zeleno polje neoliberalnog raja. Raja je rekla ne, iako će se, to je skoro izvjesno, i ovakve odluke prelomiti preko njenih leđa. Narod je birao. Populizam je ustao protiv licemjerja i teško je bilo šta dobro očekivati.
- Pronađen je negativac, arhi neprijatelj ako ustreba, u liku lizard king-a (kako neki dan pročitah, obogaljenim još u majčinoj utrobi) Vladimira Putina, koji će uspješno homogenizovati domaću čeljad i na sebe preuzeti sve opravdane frustracije, bijes i mržnju. Treba reći da i sam KGB-car koristi istu strategiju prilikom odgovora na ‚‚nepravedne i ničim izazvane sankcije”. Uz ove postoje i mnogobrojni, “sporedni”, problemi u funkcionisanju savremenog svijeta. Kriza povjerenja je sveopšta - od nepovjerenja u UN i nepovjerenja u EU birokratiju do nepovjerenja u kreditni rejting, novac i zaduživanje kao osnov kapitalističkog progresa.
Kako stoje stvari kod nas na Balkanu? Izgleda da naš časovnik kasni za onim svjetskim, univerzalnim. Naše vrijeme kasni kao da se krećemo brzinom bliskoj brzini svjetlosti, a zapravo puzimo ili stojimo u mjestu. Kod nas je povjerenje na zavidnom nivou. Vjerujemo zvaničnim religijama pogotovo ako su istupi njihovih glasnogovornika krajnje ksenofobični, isključivi i netolerantni, vjerujemo vlastodršcima čija vladavina je tiranija ili u najboljem slučaju amaterska imitacija zapadne demokratije. Vjerujemo u naciju koja nije prava i formirana ukoliko u njenim postulatima i temeljima nije mržnja prema susjedu jer da nije nje, te mržnje, ne bi se od susjeda mnogo razlikovali. Mi na Balkanu jedino ne vjerujemo sebi i u sebe. Primjer jedne takve ‚‚nevjerice” je crnogorski izvozni proizvod - liše malo neba, mora i planina koje su tu oduvijek, a opet je samo pitanje kad ćemo ih mi bestragat, kažem liše prirode koju pomalo koristimo, a mnogo više uništavamo, mi ne umijemo ni šraf napravit a da on ima cijenu na svjetskom tržištu. Jedina hvale vrijedna sposobnost je umješnost vlasti da od svojih građana pravi jeftinu radnu snagu koja na tržištu prostih usluga, naročito trgovine može ostvariti prihode za nesposobna mafijaško-tajkunska udruženja. Naša omladina nespremna je i nesposobna da svoje vizije, ukoliko ih ponekad i ima, ostvari. Svi bi da prođu jeftino ili da ništa ne plate zaboravljajući da nijedan izbor ako je besplatan i nije izbor. Nedostatak kritičke mase za bilo što naročito je vidljiv u CG, s obzirom na veličinu ali i istoriju podaništva u kojoj su vladajuće garniture, vladajuće dogme i ustaljeni sistemi samo rušeni revolucionarno, stihijski, nikad mirno i, da kažem, demokratski. Mrka kapa u svakom slučaju. One nade iz naslova gotovo niđe, a frustracija je sinonim za postojanje.
G-đa Mogerini donosi nam, da kažem nama - narodu, prežvakane priče i izblijeđele parole, a vlasti nedvosmislenu podršku. Još jednom se evropska birokratija odlučila da igra na kartu sigurnosti i podaništva, žmureći na sva nepočinstva kleptokratskih režima sve dok poslušno izvršavaju šarene agende koje niko nikada do kraja nije iščitao. Što je najpogubnije, g-đa Mogerini gura umjerenu građansku opoziciju u ruke kremaljske, i svake druge, despotije. Tako recimo, 15-20 odsto CG biračkog tijela koje nije u priči DPS-DF ekstremizma dobija taman onoliko podrške koliko i tokom ratnih 90-ih i to od iste te Evropske unije. Oportunistička politika evropske birokratije tako ima iste, ako ne i teže posljedice po život imaginarne i idealizovane srednje klase po balkanskim državicama koliko i Putinova panslovenska bajka.
Kakve su nam mogućnosti, ima li ikakve perspektive? Šta je činiti? Ukoliko prestanemo da očekujemo pomoć od Boga, Kralja, Gospodara, Srbije, Rusije, Evrope ili Amerike i povjerujemo da smo sami u stanju bar nešto da uradimo po pitanju sopstvene egzistencije možda dosegnemo ground zero. Podanik, rab božji, prah praha, oblutak u vječnom točku Samsare... prihvatljive su i poželjne pozicije čovjeka u odnosu prema beskraju univerzuma ali takva pozicija prema drugim ljudima je odlika robovske svijesti i ništa više. To nije nešto novo, to je uglavnom protestantski svijet uradio ima par vjekova. Da li će nam to dati još malo vremena, i omogućiti još ponekoj generaciji naših potomaka da postoji na ovim prostorima teško je reći. Moguće je da je čitava civilizacija u slijepoj ulici, da je čovjek na kraju svoje misije, moguće - ali šta nam drugo preostaje nego da pokušamo i ne poslušamo dobronamjerne savjete g-đe visoke predstavnice.
Autor je stanovnik Risna
Bonus video:
