Javno reagovanje povodom inicijative ministra prosvjete Damira Šehovića u vezi izmjena seta zakona iz oblasti obrazovanja i inicijative za promjenu nastavnih programa i planova u crnogorskim vaspitno-obrazovnim ustanovama
Nekada, u srednjem vijeku, kada su seljaci i obični građani pristupali putujućim plemićkim sudovima, sudije su prvo pitale: „Kakva posla imate pred ovim sudom, vi što pristupate?” Mene danas niko nije pitao, pa ipak bih da kažem kakva posla imam.
Kao prosvjetni radnik i kao neko ko je 2000. godine bio član prve komisije za izmjene osnovnih škola, i tom prilikom pa i kasnije dao svoj skromni doprinos poboljšanju sveukupnog rada u osnovnim školama, imam posla pred Ministarstvom prosvjete i aktuelnim ministrom, gospodinom Šehovićem. Pogotovo što će njegova riječ biti jedna od odlučujućih kada se bude odlučivalo u kom pravcu će poći crnogorski obrazovni sistem. Moja odgovornost je tim veća jer učenicima predajem istoriju i geografiju, etičke naučne discipline duboko moralne i odgovorne prema ovom društvu, a ove najave promjena u našim školama tiču se mojih učenika i mene. Zbog svega rečenog, moj posao je da upozorim ministra Šehovića da oprezno pristupi daljem procesu promjena obrazovnog sistema, a ne ovako masovno i, rekao bih, pomalo akcijaški.
Obrazovanje je najvažnija javna politika jednog društva baš zbog toga što je obrazovanje novih naraštaja od njegovog vitalnog značaja. Razumijem dobre namjere i za očekivati ih je od novog ministra, ali - put do pakla je popločan dobrim namjerama. I 2000. godine su postojale dobre namjere, ali se sve svelo na političke direktive i preslikavanje tuđih rješenja. Jednostavno ni tada, a ni kasnije, nije postojala analiza postojećeg stanja u našim školama. Na stranu to što ni tada nijesmo imali, a nemamo ni sada, obrazovnu strategiju razvoja obrazovnog procesa i školske infrastrukture. Osim uopštenih fraza, mi ne znamo kakvog svršenog đaka želimo i u kakvim uslovima ćemo da ga školujemo. A stanje u našim školama daleko je od dobrog, može se reći da je tek zadovoljavajuće.
Slobodan sam da i sada kažem, kao što sam i ranijim ministrima rekao, da je izbor i imenovanje direktora vaspitno obrazovnih ustanova najslabiji dio čitavog zakonskog rješenja u crnogorskim školama. Direktore predlažu Ministarstvu prosvjete iz političkih centara moći koji su na vlasti. Dokle god bude na snazi takvo rješenje, imaćemo domino efekat i prilikom primanja u radni odnos i kolega prosvjetnih radnika.
I eto odgovora na pitanje zbog čega prosvjeta gubi na autoritetu. Ovakvim zakonskim rješenjem neposredno je u naše škole uveden princip nepotizma i poslušništva kao modus operandi. Tim zakonskim rješenjem doveden je u pitanje profesionalni dignitet učitelja pred učenikom. Analiza postojećih slučajeva daje mi za pravo. Da li je predhodno rješenje, kada su kolektivi predlagali direktore bolje? Ja mislim da jeste. Kao što je i mnogo bolje kada postoje kriterijumi za zapošljavanje novih kolega. Ovako, prednost će uvijek imati kadrovi Ministarstva prosvjete i partija na vlasti. Nego, nije na meni da kritikujem, nego da ponudim bolja rješenja. A bolje je rješenje i veća autonomija predavača u okviru svog nastavnog programa. Bolje je rješenje i unutrašnja diferencijacija učenika u okviru jednog odjeljenja. Zbog svega pobrojanog i predlažem oprez, jer nemamo sveobuhvatne analize ni strategije obrazovnog sistema u Crnoj Gori. Budite oprezni kada prepisujete tuđa rješenja. Predlažem da eventualne buduće promjene uvodite postupno u crnogorske škole. Molim Vas da ne pravite istu grešku vaših predhodnika. Nama nijesu potrebne radikalne reforme, već postupne promjene.
Gospodine ministre, analiza bi pokazala i druge probleme koji muče zaposlene u prosvjeti. Naše učionice u Podgorici su prenatrpane, ali ih imamo i polupraznih. Zbog čega? Zbog čega Ministarstvo prosvjete dozvoljava prekomjerne upise u nekim školama, dok nam se druge skoro gase ili zatvaraju neke smjerove? Da li znamo kakav nam obrazovni profil novih naraštaja treba? Prije rasterećenja programa moramo znati i kao društvo postići konsezus koja nam su zanimanja potrebna. To, svakako, nijesu nisko kvalifikovana zanimanja koja zagovaraju udruženja poslodavaca i Američka komora. Zbog ovog njihovog htijenja da dobiju jeftinu manuelnu radnu snagu i insistira se na PISA testiranju i takozvanom upotrebnom znanju. PISA testiranje nigdje u svijetu nije meritorno zvanično mjerilo nečijeg znanja i neki ga upoređuju sa čuvenim kvizom „Da li želite da budete milioner?“ Upotrebno znanje za tu priliku i namjenu, znanje koje je robotizovano. Nadam se da u državi niko ne misli da nama nijesu potrebni obrazovani mladi ljudi svjesni sebe i društva u kome žive. Valja nam stvarati nove ljude koji će naučiti da misle svojom glavom.
Na kraju, pozivam Vas, gospodine ministre, još jednom na oprez. Svjestan prilike i povoda, bio sam slobodan da ovoliko kažem. Pri tom sam duboko svjestan činjenice da ne uzimam za sebe odgovornost institucuja, a ni to da sam pameću pozvan da kažem nešto na ovu temu. Ne. „Ja bijah posljednji u tom redu i dobih sasvim ono što mi po pravdi pripadaše”.
Autor je profesor istorije i geografije i predsjednik Gradskog odbora SPCG - Podgorica
Bonus video:
