STAV

Vrijeme stoji novac ne

Prije nekog vremena sam tokom vikenda posjetio Nacionalni park Dumitor. Sjećam se još kao klinac kad sam prvi put dolazio na Dumitor sa babom Desankom koja je bila vrhunski planinar, pisac, pustolov i koja je voljela planinu više nego išta! I dalje jedan od naših porodičnih albuma krase fotografije sa splavova na Crnom jezeru
4 komentar(a)
NAcionalni park Durmitor, Foto: Vuk Čvoro
NAcionalni park Durmitor, Foto: Vuk Čvoro
Ažurirano: 26.02.2017. 11:27h

Izgleda da se kod nas izreka „Vrijeme je novac“ tumači na tako da se novac što brže zaradi, u što većim količinama, a da se po mogućnosti ne mrdne prstom. To je jako popularno zanimanje, omiljeno.

Proporcionalnost vremena i novca postoji jedino u tom kontekstu „Manje je više“ - daš što manje, uzmeš što više, dok te niko nije vidio i kažeš „Mrš!“ umjesto „Hvala“.

Zbog toga i pišem o ovome. Moram nekome da kažem, nadam se da će neko pročitati, da će zaista stati i razmisliti o ovim riječima, jer siguran sam da se milion puta našao u sličnoj situaciji. Neću da moja djeca odrastaju u društvu koje se navikava na tlačenja i nemanje. Na neznanje i na pokoravanje Nikome.

Pišem jer imam dvije opcije ILI DA PIŠEM I DJELUJEM NA SVE ONO ME MUČI ili da odem, a da oću da odem već davno ne bih bio ovdje.

O čemu je zapravo riječ...

Prije nekog vremena sam tokom vikenda posjetio Nacionalni park Dumitor. Sjećam se još kao klinac kad sam prvi put dolazio na Dumitor sa babom Desankom koja je bila vrhunski planinar, pisac, pustolov i koja je voljela planinu više nego išta! I dalje jedan od naših porodičnih albuma krase fotografije sa splavova na Crnom jezeru. Zbog toga nekako posebno pamtim Žabljak i Crno jezero.

Naravno, ne možete doći na Žabljak, a da ne svratite do Crnog jezera. To je kao da ste bili u Barseloni, a niste posjetili Park Guell. Naravno, svako ima svoj izbor, ali klasika je klasika.

Posljednji put prije ovoga bio sam na Crnom jezeru još prije par godina, i sjećam se kroz maglu da se ulaz tada naplaćivao, pa se nisam začudio kada nam je čovjek iz kućice na ulazu dobacio da se ulaz u Nacionalni park kao i parking plaća. Pogledah oko sebe u blatnjav teren koji sam gazio, raskopan dio zelenila uz ulicu i korijenje četinara koji vire iz zemlje i pomislih: „Stani, ovo je parking, parking na ulazu u Nacionalni park?!“ I ja za to plaćam 2 eura parking. Ali dobro... progutao sam tu knedlu, izvadio po 3 eura da platim ulaz za mene i mog saputnika i 2 eura za parking, a na konstataciju osobe sa kojom sam bio da nikada do tada nije plaćala ulaz na Crno jezero, portir iz kućice dobacio je sa nervoznim osmijehom na licu: „Za sve postoji prvi put“. Nema veze, para ima, dođu odu... kao i dostojanstvo čovjeka. Platio sam to, progutao još jednu knedlu. Idemo dalje!

Moram napomenuti još jednom moju zgroženost ulazom, dočekom, kapijom koje nema nego lancem na ulazu koji mora da se zaobilazi da bi se ušlo na stazu. Eto to je jedan primjereni ulaz u crnogorski Nacionalni park. Evropa bi bila ponosna na nas. Naravno nigdje znaka da u Nacionalni park ulazimo na sopstvenu odgovornost i da niko neće odgovarati za naše moguće povrede. A zašto je potreban ovaj znak? Pa jednostavno jer je čitava staza do jezera i oko njega u snijegu i ledu i umjesto da možete da uživate i gledate oko sebe vi morate da buljite u zaleđenu stazu kako ne bi polomili ruku, nogu ili neki drugi dio tijela. Klupe su zavejane, a jedina zanimacija i ponuda koja vam se nudi u parku je da kvasite noge u snijegu od pola metra i selfirate se ako vam je ostalo baterije na telefonu i ignorišete mozak koji kaže „DA LI JE REALNO DA OVI LJUDI NAPLAĆUJU ULAZ U PARK KOJI NE RADI?!“

Naravno, selfirali se jesmo i uživali u prirodi, ali pitanje stoji „DA LI NEKO MOŽE DA MI NAPLATI PRIRODU KOJA PRIPADA SVAKOM DRŽAVALJNINU CG?!“ Ili ja plaćam onog momka i njegovog kompanjona u kućići da sjede tako, ispunjavaju tikete i prže grijalicu dok čekaju novih 3+3+2e. ZA ŠTA?! Šta vi to naplaćujete? Raskopani, ugnjecani, prljavi parking, zavejanu stazu i klupe, ni jedan živi sadržaj niti osobu koja radi na ovom čitavom prostoru. Nevjerovatno.

Naravno da nismo uživali, čitavo vrijeme smo pljuvali po sistemu kojeg nema i sjećali se ljetošnjih iskustava u nacionalnim parkovima preko granice gdje platiš 15 eura ulaz, ali nema šta nemaš unutra. Koliko radnika taj nacionalni park ima, sadržaja, sve je čisto, uredno, par prevoznih sredstava, suveniri, staze čiste, prohodne. Naravno, ljeto je ljeto, ali ne možeš da naplaćuješ prirodu i park koji ne radi.

Po povratku smo tražili da nam se pare vrate i upozorili jedan par koji ulazi da će biti prevareni i pokradeni isto kao i mi. Djevojka se smijala, a momak je uredno platio. Naše društvo je jednostavno previše inertno i nema ko da ga zaštiti. Naravno, momak iz kućice je imao spreman odgovor na našu žalbu, vjerovatno nismo prvi normalni: „Imate broj telefona Službe zaštite na poleđini karte pa se žalite ukoliko imate neku primjedbu na rad“. KOJI RAD? Eto to je Crna Gora, deri dok možeš. Time is money. Daj brzo da legalizujemo to uzimanje para, pa ako ko pita rećemo mu imaš da se žališ na poleđini karte. I naravno, zvali smo broj Službe zaštite, iako većina ljudi sigurno odmah odustane. Čovjek sa druge strane telefona nam je rekao da on može da nas zaštiti jedino ako smo fizički napadnuti ili ako postoji neki vid korupcije ili malverzacije koji nam se dešava u parku od strane radnika. Samo ne znam kako bi nas zaštitio jer kad smo ga zvali prvo je rekao da je na nekoj sahrani i da se čujemo za pola sata. A kad smo ga pitali šta mu je u opisu posla, jer nas je zanimalo kome mi dajemo pare, on je rekao da nije dužan da nam polaže račune. E pa, mi mislimo da neko jeste! Neko je u ovoj državi dužan da polaže račune. I saznaćemo ko je to bilo na ovaj ili onaj način. Jer dok god mislimo da ovakve stvari mogu da prođu nekome i da će svi ljudi da se smiju dok ih kradu to će se i dešavati.

Nevjerovatan je način kako se upravlja našim prirodnim bogatstvima. Plaćamo prirodu nekome kao da je on sagradio, a taj neko nije u stanju da održava ni ono što su sagradili ljudi davno prije njega. Nije u stanju ni da zaštiti prirodu, nego mora da je raskopa i da mu za to platiš 2 eura. 'Ajde da ti ljudi rade nešto, da su ova dva momka malo odvojili ruke od kvota, da su bar uzeli po lopatu da čiste onaj snijeg milo bi mi bilo. Ovako hoću svaki euro da mi se vrati. Nemam ja para za bacanje, a naročito da čašćavam nekoga za legitimnu krađu!

Nadam se da u ovoj državi ima još bar malo onih ljudi koji dijele moje mišljenje i da ovaj tekst čita neko ko razumije o čemu govorim i na šta ciljam. Zanima me samo do koje mjere su ljudi spremni da dopuste da se ovakve stvari dešavaju, a da ne preduzmu bar nešto da ih zaustave, jer samim priznavanjem ispravnosti ovih situacija dozvoljavamo kreaciju jednog nezdravog društva u kojem svako normalan ne želi da živi, napušta zemlju i ostavlja veći manipulativni prostor za slične prevare.

Autor je spec. sci. arh, NGO Sinergija

Preporučujemo za Vas