STAV

Poganluk

Da je kap prelila čašu, i da nije bez razloga i povoda ovo pisanje, svjedoči i nedavno, novo, napadanje Njegoša. Na vrlo uvredljiv način, udara se na jednu istorijsku konstantu i vertikalu, na nacionalni ponos. Kome smeta Njegoš, djela iz prve polovine XIX vijeka, neka ne muči sebe čitanjem
158 pregleda 10 komentar(a)
Njegoš, Foto: Wikipedia
Njegoš, Foto: Wikipedia
Ažurirano: 06.02.2019. 18:31h

Ne, nije me podstaklo, niti je direktan povod za ovaj tekst, nedavno dešavanje u i oko Skupštine, niti ukupna dešavanja na političkoj sceni u CG u posljednje vrijeme, iako se ona ne mogu izuzeti iz ukupnog društvenog ambijenta.

Štaviše, u manjoj ili višoj mjeri upravo kreiraju taj ambijent i opšte stanje u društvu.

Smatram da određene stvari i pojave ne treba kititi i uljepšavati diplomatskim rječnikom, već ih nazvati pravim imenom, pa tako i poganluk. Tako ćemo se bolje suočiti sa tom pojavom, problemom. Nažalost, mislim da je ova riječ (tj. pojava) dostigla kritičan nivo u ovom društvu, kada bi država trebalo da djeluje: da radi na strategiji za suzbijanje i zaštitu države i njenih građana od poganluka. Ne, ne šalim se, ozbiljan sam.

Drugo su vanredne situacije, sukobi, ratovi... kada nečovještvo dolazi do izražaja i katkad poprima alarmantne, nezamislive razmjere. Kada su ''paščad puštena, a kamenje svezano'', kako reče pjesnik. Ali u miru, u civilizaciji, u procesu pristupanja EU i NATO  i približavanju tzv. razvijenim demokratijama, sve češći primjeri nečovještva i poganluka s razlogom navode na misao: kuda ide ovaj svijet, kuda sve ovo vodi, mogu li nam se desiti sukobi, ili građanski rat u krajnjem slučaju. Naravno da će pasti na pamet. Jer, akumulirano zlo i nezadovoljstvo, tokom određenog perioda, a čemu je poganluk samo spoljna manifestacija, može pod određenim uslovima eskalirati u građanske nemire i sukobe. I nečovječnom postupanju u takvim situacijama, a bili smo svjedoci.

Postoje brojni primjeri kroz istoriju kada nesreće nisu bile uzrokovane sukobima i ratovima, već nekim velikim kataklizmama: požarima, zemljotresima, zatim cunamiji, vulkanske erupcije... Civilizacije su nestajale, a ne gradovi i države. I život je počinjao iznova, kao da je priroda sama podesila da se ''resetuje'', nakon određenog vremena. Čini se kao da je život nakon toga uvijek nastajao i razvijao se u dobru, a kasnije se javljalo zlo, množio poganluk. Po nekom nepisanom prirodnom procesu i zakonu: sve se razvijalo, napredovalo, pa i zlo. I ti ''hejteri''. Ono kad mrziš radi mržnje, i kad nema posebnog razloga. I tako do nekog sljedećeg rata, ili ''resetovanja'' prirode.

Država bi morala da djeluje preventivno, da i sama ne bi postala žrtva. Dosadašnje iskustvo, ipak, pokazuje da je preventiva kod nas ili slaba ili je nema, u bilo kojoj grani ekonomije, industrije, sistema... Kao društvo ne razmišljamo na taj način, nemamo taj mentalitet. Ali je potreban, trebalo bi ga uvesti, prihvatiti. Ne čekati da se nešto desi i baviti se posljedicama. Sistem je efikasan ako onemogućava ili otežava da se šteta desi. A ako se već desi, mala je korist i utjeha što će neki pojedinac odležati nekoliko mjeseci ili godina iza rešetaka, država nema protiv-korist (kompenzaciju za štetu) od toga.

Crna Gora nije bogata država, da priušti sebi taj luksuz da se rasipa u svemu i svačemu. Paradoks je da najbogatije i najrazvijenije države najviše i štede, ne rasipaju se. Nema drugog načina da se jedno društvo izbori sa svakojakim zlom i rastućim poganlukom osim da se dobro organizuje, dakle ''rad, red i disciplina''. Pravila i zakoni se moraju poštovati. I da podstiče sve ono što je u korist države a ne na štetu. 

Poganluk ne bi smio da ima za krajnji rezultat ostvarenje cilja. To bi bila nagrada i poruka svima da se poganluk isplati. I da parola ''cilj ne bira sredstvo'' postane pravilo, a ne izuzetak. Jedini način suprotstaviti se poganluku je ne dati mu priliku da uspije. Ne omogućiti mu da se nametne kao pravilo, a ne izuzetak. Sistem mora biti tako postavljen da prepozna rezultate, da ih potstiče, nagradi ljude. Možda bi onda bilo manje onih koje mora da kažnjava, zatvara...Da nam se ne dešavaju KAP-ovi, Brodogradilišta, Montenegroerlajnsi... I da konačno počne da se smanjuje javni dug i trgovinski deficit.

Da je kap prelila čašu, i da nije bez razloga i povoda ovo pisanje, svjedoči i nedavno, novo, napadanje Njegoša. Na vrlo uvredljiv način, udara se na jednu istorijsku konstantu i vertikalu, na nacionalni ponos. Kome smeta Njegoš, djela iz prve polovine XIX vijeka, neka ne muči sebe čitanjem. I neka nastavnici u osnovnoj školi ne tjeraju djecu da čitaju Njegoša, jer taj uzrast nije u stanju da razumije i djeca se mogu osjećati povrijeđenom. Može biti štetno i za hrišćansku i za nehrišćansku djecu, ukoliko se stihovi pažljivo ne odaberu,objasne... Ili to gradivo prebaciti za završne razrede srednje škole. Ali javno optuživanje Njegoša kao inspiratora zločina je nedopustivo. Naprotiv, Njegoševa poruka za buduća pokoljenja može biti samo borba za slobodu i protiv zla i poganstva svake vrste, ne samo tirjanstva. I zato nam je danas Njegoš potreban, možda više nego ikad prije. A ako je išta genijalni pjesnik ostavio u amanet budućim naraštajima to je: ”Al' tirjanstvu stati nogom za vrat, dovesti ga k poznaniju prava, to je ljudska dužnost najsvetija!”