NEKO DRUGI

Lov na crveni oktobar

Crna Gora još jednom na ivici unutrašnjih sukoba
124 pregleda 5 komentar(a)
Milo Đukanović, Duško Marković, Foto: Savo Prelević
Milo Đukanović, Duško Marković, Foto: Savo Prelević
Ažurirano: 25.02.2017. 10:22h

Politička klima u Crnoj Gori opisuje se meteorološkim rječnikom: premijer je već tri mjeseca Duško Marković, ali subjektivni osjećaj govori da je to i dalje Milo Đukanović.

Neprikosnoveni šef režima, povremenim istupima sa pozicije lidera partije, ne samo što disciplinuje svoju stranku, već najavljuje i poteze državnih organa, poput najnovijih koji su Crnu Goru, politički paralisanu od 16. oktobra prošle godine, opet doveli na granicu ozbiljnih unutrašnjih sukoba.

"Vidimo da se klupko o onome što se pripremalo 16. oktobra odmotava i da je sve bliže nekima od njih i da je panika u njihovim redovima. Pokušavaju da na taj način zaustave istragu“, poručio je Đukanović 7. februara sa tribine DPS-a iz rodnog Nikšića gdje je lokalne izbore 12. marta proglasio još jednom odsudnom bitkom za Crnu Goru. Pet dana kasnije specijalni državni tužilac Milivioje Katnić zatražio je od Skupštine Crne Gore da čelnicima Demokratskog fronta Andriji Mandići i Milanu Kneževiću ukine imunitet radi vođenja krivičnog postupka i pritvaranja. Katnić ih sumnjiči da su članovi kriminalne organizacije dvojice Rusa Eduarda Širokova i Vladimira Popova i da je u noći 16. oktobra, nakon izbora, trebalo da predvode napad na zgradu Skupštine. Pored Đukanovićeve potvrde da zna šta se odvija u tajnom postupku tužilaštva, još nekoliko elemenata pobija tezu o slučajnosti. Katnić je tražio dozvolu da lidere uhapsi i pritvori, iako to preciziranje nije potrebno, a obnarodovao je to dan uoči roka za predaju stranačkih lista u Nikšiću, što je i izazvalo bojkot kompletne opozicije. Skupština, koju opozicija takođe bojkotuje, sastala se mimo predviđenih rokova, uz dosta proceduralnih brljotina.

Na svih 42 glasa za hapšenje svojih kolega (iako su neki od njih kasnije govorili da osjećaju mučninu) lideri Fronta i drugi poslanici ove grupacije odgovorili su ulaskom u parlament, vrijeđanjem i udaranjem poslanika DPS-a i zauzimanjem stranačkih prostorija. U jedva podnošljive okvire sve je privremeno vratio vrhovni državni tužilac Ivica Stanković obavezujućim uputstvom Katniću da ne hapsi Mandića i Kneževića, već da ih sasluša u regularnom postupku. Iako je dva dana ranije tražio razumijevanje za Katnićev postupak , Stanković se pozvao na pretpostavku nevinosti ”kako bi se izbjegla neodgovarajuća primjena mjera pritvora”. Ocjenjujući odluku Stankovića kao najbolju namjeru, jer je „Crna Gora bila na ivici građanskog rata“, Katnić se ipak požalio. Namjeravao je da uhapsi lidere DF-a, pretrese stanove i službene prostorije, izuzme predmete. Ovako, sebe vidi kao trenera koji je izveo 11 igrača, a onda vratio pet u svlačionicu.

U ponedjeljak i Mandić i Knežević su došli u tužilaštvo, rekli da je riječ o montiranom procesu, da ne poznaju ni Ruse ni uhapšene Srbe i da to neće promijeniti ni štelovanje sporazumnih priznanja o krivici koja tužilac potpisuje sa uhapšenima. Katnić , sa druge strane, tvrdi da su dokazi o umiješanosti lidera Fronta čvrsti i da je za njega samo dilema da li su znali za krvavi scenario dvojice Rusa.

Prema verziji tužilaštva, Širokov i Popov su srpskom nacionalisti Aleksandru Sinđeliću dali 200 hiljada eura da organizuje ljude koji će na dan izbora u Crnoj Gori učestvovati u demonstracijama i haosu. Sinđelić je našao sebi slične, pa je Mirku Velimiroviću dao 30 hiljada eura da kupi oružje, unese ga u Crnu Goru i preda penzionisanom generalu srpske žandarmerije Bratislavu Dikiću. Predragu Bogićeviću i Nemanji Ristiću dao je novac da dovedu demonstrante. Velimirović je 12. oktobra sve odao crnogorskom tužilaštvu. Oni su mu pomogli da snimi lažno oružje i pošalje fotografiju Sinđeliću kao dokaz da ga je dopremio. Velimirović je zatim namjestio hapšenje Dikiću a u noći 15. oktobra pali su i ostali. Za ostatak novca Sinđelić je nabavio policijsku opremu za razbijanje demonstracija, praćke , pendreke i slično. Kako je ta oprema bila u Beogradu, a oružje navodno uništeno van Crne Gore, pomenutim osobama i dalje više pristoji ocjena srpskog premijera da su bašibozuk i Indijanci , uz dodatak da su izgleda svi u lancu pokušali da se ugrade i iz čitave kombinacije izađu sa nešto malo zatvora i sa po nekoliko hiljada ili desetina hiljada eura. Samo Dikić još robija i ne pristaje na ovakav scenario. Katnić traži i da mu se vjeruje da je na dan parlamentarnih izbora u Crnoj Gori bilo mnogo drugih i opasnijih osoba kojima su komandovali Rusi, spremnih da pucaju na policiju i građane i likvidiraju Đukanovića “ako ga sretnu”. Ko su, kad su došli i kad i gdje otišli, za sada nema podataka.

Specijalni tužilac uporno ponavlja da zna i mnogo više nego što može da zakonski da prikaže. Otkriva i da je neke podatke dobio od srpske tajne službe, te da dio ne može da iskoristi, jer su prikupljeni “u skladu sa zakonom o BIA”, što je eufemizam za poslove bez uporišta u propisima. Srpska tajna služba je, tvrdi Katnić, snimila pomenute Ruse kako ulaze u rusku ambasadu u Beogradu, kasnije ih je uhapsila, kao i još neke, uzela im DNK, a onda ih sve protjerala. To se poklapa sa iznenadnom posjetom bivšeg šefa ruske tajne službe Nikolaja Patruševa Beogradu, krajem oktobra, poslije koje se tvrdilo da je uhapšene Ruse vratio kući. Srpske vlasti su to oćutale.

Crnogorsko tužilaštvo, u međuvremenu je tražilo od tridesetak zemalja pomoć i informacije o kretanju Rusa i o tehnici koju su koristili. U emisiji Živa istina na TV Atlas , Katnić je u nedjelju posebno zahvalio Britancima. Tvrdnje da iza puča stoje ruski nacionalisti proširio je i na “neke državne organe Rusije”, zbog otkrića da je Eduard Širokov u stvari Eduard Šišmakov bivši ruski vojni diplomata u Poljskoj, odakle je protjeran zbog špijunaže.

Dva dana ranije, premijer Marković u intervjuju američkom Tajmu, istakao je da su državni udar organizovala pripadnici ruske vojne tajne službe. Odmah potom, londonski Telegraf , uz pozivanje na izvore iz britanske vlade, izašao je sa opsežnim opisom i ilustracijom u šest koraka o ulozi Rusije u pokušaju puča i likvidacije Đukanovića. Sve je stavljeno u kontekst ruske ofanzive i jačanja uticaja u Evropi, pa je uslijedio oštar demant ruske ambasade u Londonu i šefa diplomatije Lavrova.

Moguće motive zvanične Podgorice da ovaj slučaj internacionalizuje indirektno otkriva upravo Tajm čiji izvor iz američkog Vijeća za nacionalnu bezbjednost navodi da trenutno Bijela kuća nema plan da podrži članstvo Crne Gore u NATO. Predlog je po drugi put stigao do Senata i sada ga niko ne pominje. Uz Ameriku, protokol o pristupu Crne Gore još nijesu potpisale Kanada, Španija i Holandija. Marković je na pitanje šta mala država može da ponudi Alijansi, uzvratio da Crna Gora ima veoma moćnu luku Bar, posljednje parče Jadrana koje ne kontroliše NATO. Socijademokrate Ranka Krivokapića to je podsjetilo da su Rusi tražili 2013. godine da im se ustupi ova luka za odmor njihovih brodova i da je šestomjesečna ćutnja i kolebanje vlasti prekinuto oštrim najavama iz SAD da treba ispitati koruptivne radnje prilikom privatizacije Telekoma, gdje sumnja pada i na članove Đukanovićeve porodice. I onda - NJET.

Za čovjeka koji već dvije decenije kontroliše tajne službe i u vrhu je države, ova Markovićeva ponuda sigurno nije bila samo njegova trenutna inspiracija da podigne ulog, ili nespretna prijetnja “ako nećete vi, hoće Rusi”. Zato ga kod kuće čekaju brojna pitanja, čak i od onih koji su protiv vlasti, a podupiru pristup Alijansi, jer do sada baze niko nije pominjao.

Dubokoj političkoj krizi ne nazire se kraj, čak i ako Katnić, prema obećanju, do 15. aprila sastavi optužnicu. Ona neće pomiriti suprotstavljene stavove, niti vratiti opoziciju u parlament bez datuma novih izbora. Stanje permanentne blokade ne odgovara ni Markoviću, kojeg pored političkih sustižu i ekonomski problemi, visoka zaduženost, besparica, protesti i sve ono što je objektivno naslijedio od prethodnika. A prognoza za proljeće, bez subjektivnog osjećaja nije potpuna.

(NIN)

Preporučujemo za Vas