Jafar Naser je bio prva osoba kojoj sam prišao po izlasku sa aerodroma u Šarloi. Imali smo više od pola dana na raspolaganju, a Šarloa nije grad u kojem sam želio da provedem tih desetak sati, kad je već postojala opcija odlaska u Brisel. Uostalom, za njega ne bih ni čuo da nije istoimenog košarkaškog kluba koji se povremeno neuspješno takmiči u nekom od evropskih kupova.
Brzo smo se dogovorili za prevoz do Brisela, jer sam na povratnu turu dobio pristojan popust, a Jafar, Iranac, doktor nauka - sociolog u penziji, bio je najpoželjniji taksista na kojeg smo mogli da naletimo.
Istina, u kombiju nije bilo Aladina, princeze Jasmin i majmuna Abua, ali to nije uticalo da moja mlađa kćerka i sinovi mog kuma ne budu iskreno oduševljeni time što su upoznali nekoga ko se zove Jafar.
Pošto od Šarloe do Brisela ima dosta vožnje, potaknut pitanjima, neobični taksista je bio vrlo raspoložen za razgovor. Dovoljno je bilo pomenuti Persiju, Termopilsku bitku, šaha Rezu Pahlavija, Homeinija, Rafsandžanija, Hezbolah… da naš inspirisani sagovornik da iscrpne i zanimljive komentare.
Jafar Naser je porijeklom je iz grada Širaz, jednog od šest višemilionskih gradova Irana, koji po njegovoj tvrdnji ima čitavih sto miliona stanovnika.
Naš zanimljivi domaćin u vozilu je došao u Belgiju na studije prije četrdesetak godina i neplanirano ostao do današnjeg dana. Osjećao je dubok žal zbog toga, jer je za sve to vrijeme familiju koja je ostala u Iranu vidio svega nekoliko puta. Podsjetio me je na neke moje prijatelje koji, koliko god da su uspješni po bijelom svijetu, nisu neopozivo pustili korijene niti konačno prelomili posle toliko godina, da će tamo i da ostanu do kraja života.
Jedan od njih meni najbliskijih me prošlog ljeta, dan uoči povratka svojoj “domovini”, zvao u sedam ujutro, šetajući sam po centru Podgorice i gotovo jauknuo, da kad bi se nekim čudom sve ponovilo, nikad ne bi išao iz Pogorice.
Dok smo pretresali flamansko-valonske odnose, usput naletjesmo na Vaterlo.
Bitka kod Vaterloa je bila posljednja Napoleonova bitka. Moje oskudno znanje je dosezalo do Velingtona, Blihera, Velike Britanije, Pruske... teško da bih se prisjetio Sedme koalicije i Rusije u njoj, ali smo na obostrano zadovoljstvo napravili pauzu i na licu mjesta dobili poduku iz istorije o nekim zanimljivim detaljima same bitke i njenim posljedicama po čitavu Evropu.
Brisel je u ovo doba godine poprilično hladan, pa smo posle obaveznog obilaska Grand Placa, Gradske vijećnice, katedrala sv. Mihaela i sv. Gudula, fontane Manneken Pis, veći dio vremena proveli probajući čokolade, a stariji članovi “ekspedicije”, naravno, nekoliko vrsta vrhunskih piva. Detaljniju “šetnju” kroz Brisel prepuštam svojoj prijateljici Jasni Gajević, kad bude prilika, ona to najbolje radi.
U povratku za Šarlou smo nastavili razgovor, a naš sagovornik nije bio ništa manje zanimljiv nego u polasku.
Prirodno, sama se nametnula tema o značajnoj iranskoj kinematografiji, koju je Jafar pored opših mjesta obogatio detaljima o njegovom prijateljstvu sa bratom Asgara Farhadija koji živi u Briselu i poznanstvom sa samim rediteljem. Pomenut je i Jafar Panahi, još jedan maestro, koji je uspijevao da iz kućnog pritvora pravi sjajne filmove.
Za sam kraj je nekako ostala tema koja jednako pomaže socijalizaciji ljudi, kao i alkohol, a to je fudbal. Saznao sam da su treneri sa ovih prostora značajno podigli kvalitet iranskog fudbala, a od svih nabrojanih jedino sam znao za epizodu Cica Kranjčara sa iranskom ligom.
Time je naš izlet bio okončan, a razgovor završen konstatacijom našeg novog prijatelja - da smo kojim slučajem bili iz Skandinavije, Njemačke, Holandije… ne bi ni riječ prozborio, jer je sa nama prosto osjetio bliskost. Čak smo dobili poziv, čini mi se ne samo kurtoazan, da budemo gosti u njegovoj porodičnoj kući u Iranu.
Bonus video:
