Elena i Aleka, obje podmornice Crne Gore, parkirane u Kotorskom zalivu. Jadransko more je ovdje glatko poput stakla, brda naveče nestaju u izmaglici. A podmornice su naravno vic: vlasništvo su firme Montenegro Submarine, koja u Kotoru nudi obilaske luke. Ni jedna od ovih podmornica nije sposobna da zaroni, ali zato su obje oslikane dobro raspoloženim delfinima, kornjačama i morskim zvezdama. Jadranska obala prevashodno živi od turizma, ali toga u ovo godišnje doba slabo ima. Pod čempresima se ljubi jedan polusmrznuti par: mali baca kamenčiće u more, a onda oboje čekaju talase.
Crnogorska mornarica ima svoju bazu 60 km južnije, u mjestašcu Bar. Ako se izuzme školski brod Jadran, izgrađen u Hamburgu iste godine kad je i Adolf Hitler u Njemačkoj došao na vlast, ova mornarica se principijelno sastoji iz dva patrolna čamca: P-33 i P-34, oba izgrađena osamdesetih godina prošlog vijeka u komunističkoj Jugoslaviji. Ono „P“ znači patrolni. P-33 ima dodatno ime, koje se lakše pamti: Kotor. A sestrinski čamac P-34 je preimenovan. Ranije se zvao Pula - po gradu koji je sada u susjednoj državi Hrvatskoj, a ne više u mnogonacionalnoj Jugi.
Priča, kako se brdovita, mediteranska Crna Gora odvojila od Jugoslavije bi mogla biti i jedna balkanska priča - puno strasti i pomalo nerazumljivo, ali pošto Crna Gora ovog proljeća treba da stupi u NATO onda nas se svih tiče. Prije svega, u Moskvi je gnijev zbog opetovanog proširenja NATO veliki. Putinov glasnogovornik je zaprijetio „odmazdom“. Ruske nacionaliste optužuju da su se urotili da ubiju crnogorskog premijera, Crnogorci vode istragu. Vječna tema Rusija i NATO ni posle izbora Trumpa za predsjednika SAD ne gubi na aktuelnosti. Trump smatra da je NATO „zastario“ ali istovremeno i „vrlo bitan“, što je poprilično zbunjujuće dok američki tenkovi po Evropi hvataju krivine u okviru operacije Atlantic Resolve i pokazuju Vladimiru Putinu ko u šaci drži malj.
Crnogorska oružana sila je pregledna: 1.800 ljudi. Znači sve zajedno: pješadija, vazduhoplovci, mornarica.
Posle raspada Jugoslavije, Crna Gora je zapravo bila dio sakate države Srbija i Crna Gora, sa zajedničkim glavnim gradom Beogradom. Onda se 2006. Crna Gora odijelila i od Srbije. Pa se sada glavni grad zove Podgorica. U cijeloj državi ima ljudi koliko ih okvirno ima i u Frankfurtu na Majni.
Rezultat referenduma o nezavisnosti je ispao zamislivo knap, a sada, deset godina potom, još puno Crnogoraca sumnja da neki crnogorski jezik uopšte i postoji. Puno ljudi ovdje sebe smatra Srbima i želi (ako se smije željeti strateški savez) slovensku osovinu: Podgorica-Beograd-Moskva.
Članstvo u NATO je završen posao, crnogorsko vazduhoplovstvo koje se sastoji od 4 helikoptera već vježba noćne letove sa američkim naočarima sa pojačivačima. Crnogorska mornarica je zahvalna NATO za novu komandnu centralu: jedna svijetla soba sa puno ekrana i klimom. I sa nadom da će jednog dana stići i par novih čamaca.
Veterani P-33 i P-34 mogu, kad pokrenu gasne turbine i dizel motore, da ubrzaju na 33 čvora, nešto oko 60 km na sat. Ali kad su vezani u luci Bar, u zimskom snu krma na krmu, ponosni na topove, oba duga po 92 m, onda crnogorska mornarica izgleda kao strano tijelo u sopstvenoj zemlji. Kao kad bi, ophrvan zimskom idilom, jedan poludjeli umetnik, eto, smislio neku mornaricu.
Rijetko se kad na P-34 tako puno vježbalo, pušilo i izvještavalo kao proteklih mjeseci. Posle poslednjih kontrolnih manevara pola ljudstva je otišlo na odmor. Poručnik bojnog broda Blažo Gašić je noć proveo na kopnu, u komandnoj centrali mornarice sa puno ekrana, a noćno dežurstvo tamo se prelilo u dnevno na brodu. Gomila papirologije: članstvo u NATO je blizu.
Poručnik širokih pleća, glasa pušačkog baritona, na glatko obrijanim obrazima sjenka umora. „Mojim ljudima je sada trebala pauza“, kaže on, čime objašnjava tišinu na brodu. Dolje negdje duboko se čuju udari u metal, a iz strojnice tih smijeh. U maloj menzi na palubi 4 osjeća se dizel, što Gašič, poručnik bojnog broda, odavno više ne osjeća. On je skoro 14 godina na ovom čamcu, na matičnom brodu P-33 je sem toga bio oficir za oružje. Njegov rang, tri linije i jedna zvijezda, vidan je na grudima. Na ramenima ovdje nema epoleta.
Drugi pjat: pileći bataci sa pečenom krtolom. Gašić se NATO-u raduje. Jeste da će imati puno više papirologije da oposli, ali i zaradiće više. Usput, oficiri će biti angažovani i u inostranstvu: Rim, Napulj, Brisel, Northwood... NATO-u ne fali baza. Blažo ima 37 godina i dvoje djece. Vrhunac njegove dosadašnje karijere je bio pola godine na italijanskom razaraču Libeccio, u okviru EU misije Atalanta: borba protiv ovovremenih pirata.
„Vidio sam Sejšele.“ Blažo seče duge, žilave komade sa svog pilećeg bataka. On bi sigurno rado sada bio na Sejšelima. Ili u Northwoodu. „Oman sam isto vidio... Tanzaniju... Džibuti.“ Na njegovom je čamcu bio jednom i Mister Schneiderhan, from Germany, šef Generlaštaba Bundesvera, a sem toga su dvojica kolega poručnika Gašića već bili u Avganistanu. Mornarički oficiri iz Crne Gore u Avganistanu? „Da, možete da konkurišete“, kaže Gašić. „Tamo, naravno, nema mora, ali nekako ste ipak uprkos svemu zajedno u zajedničkoj akciji”. Znači u štabu ili tamo gdje ste upravo tada i potrebni.
Crna Gora je već godinama uvezana u EU i NATO akcije. Službenim članstvom Crne Gore, NATO prije svega dobija jedno: kontrolu nad strateški bitnim dijelom obale Sredozemlja. Jeste da brodovlje NATO između Gibraltara i istočne Turske može da veže, ali ovdje u Crnoj Gori službeno do sada još ne.
Prije nekoliko godina Rusija je navodno pokušala da se sa Crnom Gorom dogovori oko jedne baze za rusku flotu. Ovdje moramo da ubacimo „navodno“, jer iako je crnogorska štampa bila puna insajderskih izvještaja, ruski ambasador u Podgorici ih je itekako odlučno demantovao.
Od tada je neko, ko se osjeća obaveznim Rusiji, po cijeloj Crnoj Gori na puno zidova kuća i zgrada, po mostovima i vozovima ispisao jasnu poruku: „Ne u NATO.“ I na mostu preko puta Ministarstva odbrane. Taj most je inače poklon grada Moskve gradu Podgorica, izgrađen neposredno prije referenuduma o nezavisnosti.
Ova parola po zidovima treba Crnogorce da podsjeti i na to kako je NATO u ratu na Kosovu 1999. bombardovao Srbiju i Crnu Goru i kako je Rusija, koja je tada bila bez Putina u Kremlju - što znači poprilično pitoma u očima NATO generala - glasno i isto tako bezuspješno protestovala protiv ovog bombardovanja. U Crnoj Gori je tada poginulo 8 ljudi.
Poručnik bojnog broda Blažo Gašić je tog proljeća još studirao na Vojnoj akademiji u Beogradu. To je jedan bitan detalj vojne istorije Crne Gore. U ovoj zemlji niti je bilo niti ima sopstvene vojne akademije. Danas crnogorski oficiri ne uče više u Beogradu nego u NATO državama. Poručnik Gašić npr. se nada daljem školovanju na US Naval War College na Rhode Islandu.
Da li se Blažo sjeća 1999? Tada je imao 20 godina, a po Beogradu je palo puno bombi.
Ne, nikakva sjećanja na 1999. Blažo ne smije da ima: „Mi ne pričamo ovdje o politici, mi smo vojnici !“ Pošto je oposlio pileći batak, Blažo mora pod hitno da popuši jednu, stoga izlazimo na palubu P-34, na svjež zrak, na ariju. Poručnik puši ispod zvona za uzbunu. On ovdje, bez ikakve politike, ima da se brine o tome da njegov brod i njegov 41 mornar budu u vojnom smislu kompatibilni sa NATO. A to su Crnogorci već, kaže Gašić, već 10 godina zajedno vežbamo sa NATO kolegama.
Ova borbena spremnost nije bez istorijske ironije: njegov brod je građen uz sovjetski know-how, naoružanje potiče iz Rusije. Npr. dvocjevi, mornatički AK-726, koji izgleda kao razgrapljeni insekat. Devedeset pucnjeva po minuti. Insekt pogađa na 15 km razdaljine.
Gašić se penje strmim stubama između sedam paluba gore i dolje, ovdje su francuski motori, a ima i holandski radar. Njegov brod je preslikana Titova Jugoslavija - Maršal je volio da mu liferuju sa svih strana - prava ploveća vremenska konzerva, čak i barometar u menzi je iz 80-ih. Ali: temeljito solidna vremenska konzerva. U svakom slučaju dovoljno dobra za NATO.
Sve može da vidi i čuje, samo sebe ne
Ono što nedostaje, a ne bi smjelo da ga fali, je AIS. Automatic Identification System. NATO ga koristi da bi lokalizovao i identifikovao sopstvene i strane brodove. Nova komandna centrala crnogorske mornarice je već opskrbljena AIS-sistemom, a kad je dežurni poručnik Gašić može na jednom velikom ekranu da gleda koji brodovi, kojom brzinom i u kom pravcu krmare crnogrorskim vodama. Samo svoj sopstveni patrolni čamac ovim sistemom ne može da vidi. Još ne.
Još jedan pogled na Kotor, pred kojim su ukotvljene vesele podmornice i gdje je Rusija navodno htjela da ima svoju mornaričku bazu. U Kotoru inače živi jedan pop, jak na riječi, koji NATO smatra najvećom pošasti na svijetu, i u eshatološkom smislu. Pop Momčilo Krivokapić.
Njegova crkva Svetog Nikole se nalazi u starom gradu, koga turisti ljeti prosto preplavljuju. Odmah pored muzeja mačaka i crnih topola, zasađenih posle zemljotresa 1667. U to doba su još u Kotoru trgovci iz Venecije gradili svoje palate, stoga stari grad izgleda vrlo venecijanski.
Otac Momčilo je još pod Titom služio liturgije, već 47 godina je sveštenik. Njegova mantija mu stoji ko salivena, brada je i više nego njegovana. U njegovoj crkvi su izložene ikone, koje mu je poklonio ikonopisac moskvovske katedrale Hrista-Spasa. U njegovoj kući, iza ckrve, na stolu je velika flaša rakije. A u flaši veliko raspelo.
Pop sipa rakiju. „Pod Titom sam većinu ljudi kršćavao tajno, da ne bi imali problema. I uvijek sam sebi govorio: jednom će ovo avetno doba proći, zlo ne može dugo da opstane. A sad kažem: jednog dana će se i NATO raspasti!“
Liturgije u Crnoj Gori imaju skoro pa geostrateški značaj. Pravoslavna crkva propovijeda jedinstvo Slovena. A većina crkava pripada i dalje Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Molitva se čita na staro-crkvenoslovenskom: „Oče naš“ u Kotoru zvuči isto kao i u Moskvi.
Postoji i mlađa Crnogorska crkva, ali te kolege pop Momčilo ne priznaje: „Ko se kod njih krsti za mene kršten nije!“ On u potpunosti odbacuje mladu državu Crnu Goru, koja je u njegovim očima proizvod američkih intriga na Balkanu.
Ako je vjerovati statistici, onda bi makar dvije trećine Crnogoraca trebalo da misli kao pop Momčilo i da proklinje državu Crnu Goru: toliko njih smatra Srpsku pravoslavnu crkvu svojom. Ali, kao i svuda, ko crkvu smatra svojom, ne mora u nju i da ide.
Na večernju, radni dan je: Sveti Nikola je skoro prazan, prodavač svijeća u škripećim patikama vodi jednu mladu majku sa kćerkom u ćošak, gdje može da zapali svijeće. Pop Momčilo moli sonorim glasom, krsti se i cjeliva ikone. Radi to veoma ozbiljno i sa velikim dostojanstvom.
U Jugoslaviji su nekad postojali i vojni sveštenici. Pop Momčilo se ne bi bunio da osveštanom vodom poškropi P-34. No, u crnogorskoj armiji nema vojnih sveštenika....
(Süddeutsche Zeitung), Prevod: Mirko Vuletić
Bonus video:
