Već u noći 15. jula, u momentu kad je počeo vojni puč u Turskoj, a njegovo finale bilo više nego neizvjesno, Obama, predsjednik SAD jasno se stavio na stranu svog turskog kolege, Erdogana. Obama je pozvao sve partije u Turskoj da podrže demokratski izabranu vladu. Narednog jutra, kad je već sve bilo jasno, Obaminom apelu se pridružila većina dostojanstvenika Zapada.
Sve evropske vlade su tako iskazale svoje javno olakšanje što puč nije uspio, a poraz ustanka protiv AKP-režima proglasile za pobjedu demokratije. Martin Šulc, u tom momentu predsjednik Evropskog parlamenta, čak je otišao tako daleko ocijenivši Erdoganov trijumf nad generalima kao „povratak Turske vladavini prava“.
Vlada Redžepa Tadžipa Erdogana kao primjer vladavine prava? Sam Šulc je ni dva mjeseca prije toga javno opominjao da se Turska kreće u pravcu vladavine tipa „država - to sam ja“. Samo slijepi kod očiju mogu da tvrde da se ogromni talas čišćenja, koji je posle 16. jula pogodio Tursku, desio spontano, neočekivano te da nije bio brutalni ali zato konsekventni epilog kursa Turske pod Erdoganom posljednjih nekoliko godina.
Demontaža demokratije
Pod Erdoganom je Turska proteklih decenija doživjela dramatičnu razgradnju demokratije koju su strani posmatrači, prije svega EU, pratili sa zabrinutošću i kritikom. Glede takvog razvoja situacije odavno već ne možemo da govorimo o vladavini prava u Ankari. Aplauz Zapada neuspjehu razvlašćivanja jedne vlade, koja već godinama usrdno radi sve što može na demontaži demokratije u sopstvenoj zemlji, ogoljava u korijen demokratije duboko usađeni paradoks, jednu prosto dramatičnu demokratsku dilemu.
Carlo Schmidt, političar, pravnik i teoretičar države, jedan od otaca njemačkog posleratnog ustava, konstatovao je da je najviši cilj demokratije u stvari sprečavanje njene zloupotrebe. On je više nego jasno znao o čemu priča: 1933. je Schmidt, kao mladi pravnik, lično doživio rađanje dikature iz duha demokratije. Adolf Hitler je tada potpuno demokratski, legitimno i legalno postao kancelar Njemačke, a njegova partija NSDAP na demokratskim izborima osvojila 2/3 mandata u njemačkom Rajstagu.
U samo nekoliko mjeseci, Hitler je sa svojom većinom u parlamentu, sve se koristeći pravno legalnim sredstvima, razorio demokratsku, pravnu i izrodio totalitarnu državu. Poklopac na sarkofag u mauzoleju demokratije je pao 23. marta 1933. zahvaljujući dvotrećinskoj, demokratski izabranoj većini u njemačkom parlamentu, bez ikakvog terora i nasilja. Ta dvotrećinska većina je voljno i svjesno izglasala Zakon o specijalnim ovlaštenjima za kancelara i time de facto razvlastila samu sebe tj. parlament, a ustav Njemačke jednim potezom stavila van snage.
Borbena demokratija
Još pet godina prije nego što će doći na vlast, Joseph Goebbels je u jednom svom novinskom članku začuđujuće otvoreno pisao o strategiji nacionalnih socijalista: „Mi ulazimo u Rajhstag da bismo iz arsenala demokratije dograbili oružje kojim ćemo joj doći glave.“ Godinu dana po dolasku na vlast je - tada već ministar propagande - Goebbels je o bespomoćnosti demokratije Vajmarske Republike izjavio: „Da su ti uškopljenici nas nekolicinu pohapsili 1925, sve bi odmah bilo okončano i ništa od ovoga sada ne bi bilo.“
Nekako u isto vrijeme, ali na drugom kontinentu, dvojica njemačko-jevrejskih naučnika u američkom egzilu došli su do sličnih zaključaka, iako su ih dijametralno suprotno protumačili. Karl Löwenstein, teoretičar države, definisao pojam “militant democracy”, koji je Karl Mannheim, sociolog i filozof, kasnije preuzeo u svojim delima. Kako Löwenstein, tako i Mannheim su relativističkom i vrednosno-neutralnom ustavu Vajmarske Republike pripisali centralnu krivicu za propast demokratije u Njemačkoj. Striktnim držanjem vjernosti principu većine i tolerancijom svega, pa i otvorenih antidemokratskih, antiustavnih mišljenja, Vajmarska Republika je samoj sebi stavila omču oko vrata - pride još i gurnula škanj.
Da bi spriječili da ostale zemlje slobodnog svijeta zagaze tom stazom, Löwenstein i Mannheim su zahtijevali „borbenu demokratiju“, koja će imati čvrsti kanon vrijednosti, o kojem se ne može diskutovati. Demokratiju, koja će biti branjena svim sredstvima.
Demokratija mora da vjeruje u sopstenu nadmoć i ne bi trebalo da joj smeta da ponekad i iz nužde iskoristi ista sredstva kojima se služe njeni protivnici. Löwenstein demokratski fundamentalizam ide tako daleko da proglašava legalnim i pravovaljanim ograničenje i povredu čak i elementarnih prava i principa demokratske ustavne države, ako time može da se zaštiti demokratija u cjelosti. Sažeto rečeno: demokratski cilj opravdava sva nedemokratska sredstva.
Ono, što na prvi pogled izgleda posve razumno, pod lupom trezvena posmatrača pokazuje se kao nepremostiva dilema, o kojoj se od tada lome duhovi. Jer, demokratija je prije svega ustavom garatovano pravo na slobodu - takođe i slobodu da se bude protiv postojećeg političkog sistema. Tamo gdje ove slobode nema, ne možemo govoriti o demokratskoj, pravnoj državi.
Na drugoj strani, u maksimumu političkih sloboda leži i maksimalni rizik gubitka upravo tih sloboda. Ekspert za ustavno pravo Ulrich K. Preuss je to ovako poentirao: „Prvi paradoks glasi: demokratije se ukidaju demokratskim sredstvima. A drugi paradoks je: demokratije se brane nedemokratskim sredstvima.“
Koji od ova dva puta je etički manje problematičan, do danas ostaje otvoreno. U debati o tome koliko je ugrožena zapadna demokratija, vođenoj ovih dana preko vodećeg njemačkog dnevnog lista FAZ, istoričar Andreas Wirsching zahtijevao je da „demokratija ispovijedi i potvrdi svoju normativnost, da jasno definiše svoje neprijatelje i suzbije ih svim silama, ako se za to ukaže potreba.“ U te neprijatlje demokratije je Wirsching definisao i partije poput francuskog Nacionalnog fronta, koje mogu da zadobiju za sebe većinu glasača.
No, da li se može otvoriti rat protiv jedne takve većinske političke snage, a da se pri tome ne povrede principi demokratije? Pravni učenjak Hans Kelsen je 1932. o ovom problemu napisao: „Ona demokratija koja se protivi volji većine ili koja se čak usudi da se nasiljem suprostavi većini - tog momenta prestaje da bude demokratija. Ko je za demokratiju, taj ne smije da napravi sudbinsku grešku i posegne za dikaturom da bi spasao demokratiju.“
Pojedine države su se odlučile da u svoj ustav ugrade legalne zaštitne mehanizme protiv neprijatelja ustava. Ti mehanizmi u pogrešnim rukama postaju smrtna presuda demokratiji i to spada u nerješive paradokse, koji proizilaze iz demokratske odbrambene borbenosti. Tako član 18 njemačkog temeljnog zakona, po svemu sudeći „njamilitantnijeg“ demokratskog ustava na svijetu, daje državi mogućnost da građanima uskrati uživanje osnovnih prava ako građani počnu da zloupotrebljavaju ta ista osnovna prava, tj. ako se dignu protiv demokratskog poretka: san snova svih dikatora u disfunkcionalnim demokratijama.
I ostali bezbjednosni mehanizmi su, posmatrani iz demokratske vizure, u svakom slučaju problematični. U njemačkom ustavu postoji klauzula, a njome, tom tzv. „klauzulom vječnosti“, njemačkom narodu a i njemačkom parlamentu de iure je oduzeta mogućnost da se ikad više u istoriji odluče za bilo kakav oblik demokratskog uređenja od aktuelnog.
Prisila nije rješenje
Koncept borbene demokratije je u prvoj liniji preventivna zaštita od otvoreno anti-demokratskih snaga. Šta se dešava ako one, koristeći sve moguće rupe u sistemu, sve ove zaštitne mehanizme uspiju da zaobiđu? Da li jedna vlada, kojoj je narod dao legitimitet, smije biti ilegalno svrgnuta da bi se sačuvala demokratija ? Ustavni ekspert Christop Möllers sa Humboltovog univerziteta u Berlinu smatra da ni jedna institucija, sem naroda samog, nema pravo da sebi samostalno da mandat za odbranu demokratije. „Nije rješenje ovlastiti neku instituciju izvan demokratskog legitimnog sistema da spasava demokratiju. Ne možete demokratiju institucionalo nametnuti.“
Da li je stoga pokušaj puča u Turskoj bio nelegitiman, a njegovo suzbijanje pobjeda demokratije? Na ovo i ovakvo etički temeljno pitanje ne može biti jednostavnog i opštevažećeg odgovora. Iz čega proizilazi i konflikt dva svjetonazora.
Ko demokratiju shvata kao apsolutnu vrijednost, čije održavanje opravdava sva sredstva, taj smije, u smislu Karla Löwensteina, da primijeni i nedemokratska sredstva ali se time izlaže opasnosti da i sam postane despot. Pučisti su bili proglasili visoke demokratske namjere, ali u praksi su do sada svi vojni pučevi - bez i jednog izuzetka, i to ne samo u Turskoj - izvođeni uz najgrublje povrede ljudskih prava.
Sa druge strane, oni, koji zastupaju gledišta demokratskog liberalizma, po kojima volja većine ima da bude respektovana pod svim uslovima, moraju biti konsekventni iprihvatiti da je svaka pa i najupitnija odluka vlade, donijeta u okviru zakona, od naroda već legitimisana. Što uključuje i formalno pretvaranje Turske demokratije u autokratsku predsjedničku vladavinu.
Pitanje, koliko borbenosti sebi jedna demokratija može da dopusti, se ne da tako lakonski definisati, kako se to posle propalog državnog udara u Turskoj radilo.
Na kraju, izbor glasi: ili ćete imati tiransku demokratiju ili demokratsku tiraniju. I u tome je sva dilema naših dana.
(Neue Zuercher Zeitung /NZZ) Prevod: Mirko Vuletić
Bonus video:
