Ne smije se zaboraviti događaj od prije nekoliko godina, kad su svi državotvorni intelektualci i vajni polemičari napadali dobitnike Trinaestojulske nagrade. Nije poenta bila u povodu napada, već u načinu na koji je napad sproveden i što je proizveo. Brutalno i bljutavo su se iznosile razne „istine“ i poluistine iz biografija javno okrivljenih, i do te mjere su se od njih pravili neprijatelji države da su neki od napadnutih u odbranu čak izvlačili podatke koliko je članova njihovih porodica u ratovima ginulo za Crnu Goru. Navedena imena i prezimena i bitke u kojima su poginuli. To je bio poraz cijele Crne Gore, i pokazuje do koje mjere su naši sinekurski intelektualci spremni da napadnu nekoga ko je na koljenima, da se vrte kao hijene i čekaju priliku da se dokažu kakvi su polemičari. Oni su ekipa koja u uličnoj tuči grabi priliku da dotuče onog već pretučenog, što nema šansi da ustane sa asfalta, pa mu zadaju udarce svom snagom znajući da taj ne može ni da se ljudski brani. Takve su naše polemike.
Interesantno je kad su počele polemike o Njegošu, tajming je bio loš. Obično se intelektualci utrkuju ko će prvi da reaguje, čiji um je dovoljno britak da složi misli na papir i objavi, a kod nas polemike počinju sa zakašnjenjem. Baš kao da su morali ponovo da pročitaju Njegoša, i Gorski vijenac i Luču, tiho je bilo dugo nakon što je blokiran praznik sa Njegoševim imenom i nijedan državni intelektualac nije se oglasio, ili se oglasio plašljivo, rekavši da „je iznenađen odlukom“. Vjerovano su očekivali izjavu nekog od glavešina, jer se zna, ako se šef javi i nešto kaže, svi moraju da misle u tom smjeru. On obrvom, oni perom.
Ovoga puta zatišje, jer obrvu trenutno briga za sve, i zato se toliko čekalo, a onda je krenula polemika. I opet su se pomijale porodice, izvlačile prljavštine iz biografija, opet je ton bio kao i prije, prebrojavanje krvnih zrnaca, mjerenje poštenja i denunciranje poput one čuvene: „ko potiče iz familije konjokradica“. Takvi biseri kite naše polemike, i uvijek se odluta od teme, još u prvoj polemici, baš kao i sad, Njegoš je sporedna tema, primarna je animozitet, uvijek i zauvijek, sve je lično. Sve vodi u obično prepucavanje bez granica, i dokaz je odsustva ideje, smisla i mjere.
Zato i polemike ne vode nikud, i pljuvaće se polemičari, pominjati rodbinu, bivše poslove i tekstove, podmetaće jedni drugima kafanske i doušničke dojave sve dok redakcija ne objavi ono blaženo saopštenje: „Ovim tekstom redakcija stavlja tačku na polemiku“. To je trenutak u kom nastupa prezasićenje prostaklukom i odsustvom polemičke svijesti.
Polemika jeste plemenit dvoboj, ali ne prljavštinom i denunciranjem, već riječima, talentom, ljepotom, smislom i znanjem, provokacijom kao jedinim dozvoljenim bezobrazlukom. Toga kod nas nema, i ko god se bude naslanjao na važeće polemičare, a takvih ima sijaset, nastaviće tamo gdje su oni stali, a to je crtanje mete, pljuvačina i blaćenje familija. Tema ne postoji, postoji samo cilj; satrijeti itegritet drugog polemičara, poništiti sve što je uradio u životu, uništiti mu ugled i nervirati ga neistinama.
Zato su polemike oko Njegoša pravo stanje Crne Gore i naših intelektualaca, i naravno da Njegoša tu nema osim eventualno u naslovu, sve ostalo je skupljanje bodova za neke nove sinekure.
Bonus video:
