Vjerovatno da je svaka žena, u rijetkim prilikama kad je pokušala nekome da se požali, previše puta čula istu rečenicu koja počinje čarobnim riječima: “A kako su naše babe...“. To može da se odnosi na porođaj, u kom su naše babe prikazane kao nadljudi, super žene koje su se porađale isključivo u šumi, u atmosferi ciče i zime, snijeg veći od metra, a one kidaju vrpcu zubima i nastavljaju da cijepaju drva jednom rukom, a drugom ninaju bebu. Sve to zarad vaspitnog šamara i ukora ženama koje nemaju pravo da kukaju, jer naravno, „A kako su naše babe“ sve radile bez riječi.
Rečenica „A kako su naše babe“ treba da se postavlja u sasvim drugom kontekstu. Recimo, zima. Koliko je prosječna baba nekad gazila snijeg, koliko dugo je hodala promrzlim nogama bez UGG čizme, bez waterproof znaka, bez vibram đona i climacool odjeće, a ipak je sve funkcionisalo mnogo bolje i lakše nego danas.
Odgovor je za sve jednostavan, jedna čarobna riječ; solidarnost. Počev od riječi moba, što bi označavalo kolektivnu pomoć onome kome je neophodna. Da se ne bi ovaj tekst pretvorio u kuknjavu za prošlim i boljim vremenima, treba obratiti pažnju na spoljašnjost, i našu sramnu unutrašnjost. Ako jedan ulaz zgrade ima minimum deset stanova, po tri člana u stanu, to je preko trideset ljudi od kojih niko nije spreman da očisti prilaz, a spreman je da bljuje paljbu na društvo i neradnike, nešto je trulo u Montenegro stejtu.
Istina, suludo je da je putare i službe državne iznenadio snijeg u januaru, ali su građani glasali da bi sačuvali poslove, kao i većina u državnim firmama. Glasali su za bijedne plate, kredite i crkavicu, i nemaju prevelikog motiva da rade osim kad baš treba. Sad treba, ali sve škripi, svi krive jedni druge i nema tu sreće, naš put kojim idemo sigurnim korakom je zaleđen i zavejan. Pomirimo se sa tim.
Naš prilaz zgradi neće očistiti niko osim nas samih. Sjetimo se makar nekad „kako su to radile naše babe“, jednostavno, pomagale su jedna drugoj, tiho i bez pompe, nekad i bez znanja muževa ponosnih dovoljno da tvrde da pomoć sa strane označava nemoć.
Kad bi svako makar po malo izvukao lopatu iz šupe, i digao dupe, i Cetinje bi bilo čisto. Ako vlast ne obezbijedi vodu tokom ljeta nego se građani kupaju koficama u tom prečesto pominjanom 21. vijeku, kako onda očekivati da se uglađeni Bodganović i ekipa koja se prepucava sa diplomatama Rusije pobrine za to da su putevi u januaru prohodni i da narod živi normalno. Great expectations dragi moji Dikensovci i glasači, aktivni gnijevni kontraši i fejzbuk revolucionari na baterije. Lopate u ruke, lopove u šume, što bi rekao Rundek, onako lako, kroz pjesmu.
Dovoljno je par klikova da se ljudi organizuju. Ekipa planinara je prije nekoliko godina organizovala čišćenje snijega ispred vrtića i škola u Podgorici. Došlo baš dosta mladih, spremni da čiste. Stigle su lopate iz opštine, vozač ih baca na trotoar i kaže: „Donijećemo vam posle nekih sendviča i tija govana“. Mislio je na jogurt i sokove. Nije motiv sendvič, ni govnivi sokovi i jogurt, već lopata, čista kao suza. Tu je kvaka solidarnosti. Lopata, pojam nama stran. Njom se čisti snijeg, i mogu da se pometu i lopovi jer za metlu nisu.
Bonus video:
