Sa svakim danom što smo dalji od jedne velike i moćne države kao što je bila SFRJ, u meni je sve veća i veća nostalgija, ne zbog same ideologije koja je u tom vremenu bila dominantna, već zbog vrijednosti koje su u toj državi promovisane. Bratstvo, jedinstvo, mir, tolerancija, drugarstvo, biti dobar kolega, dobar komšija, bile su stvari na koje se uvijek stavljao akcenat i koje su promovisane u tadašnjim medijima. Nakon toga smo sve naše frustracije svalili na tu i takvu državu i potražili sreću u novim neovisnim ili nezavisnim državama misleći da je to rješenje za svaki problem.
Epilog te krvave brakorazvodne parnice između većine nekadašnjih republika, a sada država jeste mnogo gore stanje nego što je bilo prije. Sada je na scenu ponovo vraćen fašizam u liku veličanja i rehabilitacije ratnih zločinaca, nacionalizam koji ne da nije splasnuo sa novim državama, nego je u njima i našao podršku da bude još veći, jači i radikalniji. Kriminal je postao naša svakodnevica, a kriminalci, prevaranti i lopovi društvena elita. One prave istinske elite koja bi trebala da utire put pravih vrijednosti gotovo da i nema ili se ne može čuti i vidjeti od turbo folk starleta i pjevača koji promovišu nacizam i primitivizam.
Iz takvog ambijenta izrodili su se i takvi političari koji se održavaju i hrane ratobornim porukama punim populizma, demagogije, nečasnim namjerama i na sve i svašta spremni zarad parčeta vlasti. Nemamo političare sa vizijom i sa željom da šalju poruke mira i da rade na kompromisnim rješenjima postojećih problema. Kao da nam zla nije dosta, kao da nam rat nedostaje. Pojedinci koji promovišu mir kao najvažniju vrijednost čovječanstva nadjačani su zvukom hordi navijača koji sa tribina poručuju da treba ubijati, klati i da je etnička čistota jedina opcija, a različitost porok. Takve horde generišu politiku koja nas svakim danom sve više udaljava i crta mete ka jednima i drugima.
Pamet se ućutala, zavukla se u neke svoje kutke jer se plaši reći nešto pametno. Jer biti pametan i govoriti mudro u državi lakovjernih, grijeh je koji te može koštati ne izlaska iz kuće ili danonoćne zaštite, već te može koštati naslovnice tabloida ili televizijske poruge i zato je bolje ćutati i čekati da prođe i ovaj zulum. Osnovno pitanje koje se nameće jeste - ako svi ućute, hoće li progovoriti tek nakon nekog novog rata i nakon nekih novih progona? Mislim da svi koji uviđaju put kojim ide regija moraju dići svoj glas, mora se čuti jači urlik sa univerzitetskih neko sa navijačkih tribina. Djeci se moraju pokazati putevi zbližavanja, a ne razdvajanja, mora im se objasniti da se bogatstvo društva odlikuje različitošću i tolerancijom. Mora im se jasno ukazati da mir nema alternativu i da ne nasijedaju na ratne pozive pojedinih političara kojima će služiti kao topovsko meso.
Mi smo geografski osuđeni jedni na druge i na nama svima u regiji je da odlučimo hoćemo li provesti svoje živote u miru i prosperitetu, ili da svakih dvadesetak godina prikupljamo oružje od Rusa i Amera pa pravo u rovove. Na nama je izbor, a opcije su samo dvije - Rat ili Mir.
Bonus video:
