Pravo na proizvodnju čađi, dima i svih vrsta otrova u vazduhu tradicionalno spada u osnovna ljudska prava na Balkanu. A ko spomene pravo na čist vazduh jeste naivni sanjar ili zapadni agent
Kad okraćaju dani i po haustorima eksplozije petardi najave da je godina na izdisaju već četvrt vijeka odlazim na aerodrome u Kelnu, Diseldorfu, Dortmundu ili Frankfurtu da bih se koji sat kasnije obreo na sletnoj pisti u Tuzli, Sarajevu, Beogradu, Nišu, Skoplju…
Nešto je svih tih godina ostalo isto. Pod mantijom od prljave magle dočeka me miris nagorjele tvari. Još od djetinjstva zima romantično miriše na permanentno zgarište.
Taj miris pokrene slike.
Prvo stigne ćumur. Ubacujemo ga u podrum i mi, komšijska djeca. Pomažemo drugaru koji pomaže ocu. Za nas je to igra. Dobacujemo jedni drugima komade uglja sa gomile koju je maločas istovario kamion pred podrumski prozor.
Žurimo jer se nebo mršti, kiša će, susnježica. I evo, odozgo već sipi po crnom grumenju. Ono katkad isklizne iz ruku da bi ostavilo masne tragove na odjeći. Po obavljenom poslu prepoznaćemo razmjere svoje garavosti u očajnom majčinom pogledu. Osjetićemo se kao osujećeni mali Sirotanovići koji nikada neće dospjeti na hiljadarku, jer – ko da nam svaki dan pere tu prljavštinu izvađenu iz zemljinih crijeva.
Ali kada vlažni ćumur, pretvoren u crnkasti dim, krene kroz dimnjak, štipajući oči i ostavljajući u džemperima vonj dimljenog mesa, on se u nas urezuje kao miris djetinjstva.
Zima bi znala i poraniti. Tada bismo mi koji stanujemo u zgradama čekali u hladnjikavim stanovima da počnu da lože, zavidjeći onima iz privatnih kuća i prigradskih udžerica u kojima su bubnjare odavno založene. Sa njihovih krovova bi se u jesenju maglu ljupko izvijali stubovi dima u svim nijansama, od bijelog, sa krova komšije koji je ove godine nacijepao drva, do prijeteći crnog koje može proizvesti samo zapaljena guma.
Uz takvo djetinjstvo ide i jedinstveni miris loše isfiltriranog trećerazrednog goriva. Gradski autobus koji u pet ujutro po pola sata turira u centru neke balkanske varošice upućuje bunovnom narodu poruku: Hoćeš da spavaš? E, ne može! Hoćeš da dišeš? E, ne može!
Na sve strane se puše i limeni dimovodi izvedeni iz roštiljskih kućeraka. Naše meso mora u svom ukusu razviti delikatnu nijansu paljevine , inače ga proglašavamo za nejestivo.
A i za slavskim trpezama, u kafanama, na ovim i onim porodičnim okupljanjima pušači, čak i kad su u manjini, insistiraju na svom pravu da dim duvaju pravo domaćinu u lice. Jer on i nije dobar domaćin ako kojim slučajem gostima kaže da bi pušenje na terasi, a ne za trpezom, bilo humanije po sve učesnike.
Pušači u intimnoj vezi sa nepušačima i među svoja četiri zida imaju prirodno pravo da bolest disajnih organa podijele kao što dijele ljubav. Očekuju da drage osoba pokažu razumijevanje za njihov trovački ćeif, da tu i tamo isprazne pepeljaru te da ih poslije svake cigarete sočno poljube. Jer ako voliš, onda ti je i vonj hladnog dima u nečijoj kosi, majici i poljupcu – čista poezija.
Pravo na proizvodnju čađi, dima i svih vrsta otrova u vazduhu tradicionalno spada u osnovna ljudska prava na Balkanu. A ko spomene pravo na čist vazduh jeste naivni sanjar ili zapadni agent. Bezobziran i netolerantan je svako ko kao argument potegne zdravlje. On ne razumije postjugoslovenski, a rekao bih i postosmanski prostor u kojem je većini ljudi simpatičniji svako ko 'puši ko Turčin' i gdje ljudi tvrde da niko nije umro od smrada ali jeste od hladnoće. Tu gdje sam rođen ljubav prema autodestrukciji je svakako šarmantnija ideja od obzira prema sebi i drugima.
Paljevine koje zimi proizvodimo u sebi i oko nas ostavljaju magičan miris, miris našeg razbarušenog identiteta. Znamo da su nam duše uglavnom pune pepela, pune minule vatre i ohlađenih zgarišta. Pa čim iskrsne prilika s jeseni potpalimo visoke, niske i srednje peći, spaljujemo korov na njivama, tinjaju naše divlje deponije.
Prodajemo željezare, koksare i rudnike bjelosvjetskim i domaćim prevarantima koji obećavaju filtere, a ne pada im na pamet da išta ulože u naša pluća.
Uključujemo motor matorog automobila, pa, ne gaseći ga, izađemo da se s kumom siti ispričamo, jer smo takvi, druželjubivi.
Veselo je pod našim zvonom od smoga. Uostalom, gdje to još možemo tako duboko udahnuti smrtonosni miks magle, čađi, hemijskih jedinjenja, mikročestica, duvanskog dima i ko zna čega još? Gdje bi nas inače suv kašalj i suzne oči podsjetili na to da smo još od djetinjstva sušeni na dimu? I da, dokle god obilazimo gradove i ljude koje volimo, od sopstvenog čađavog usuda ne znamo pobjeći. Makar privremeno boravili u nekoj od dosadnih zemalja čiji vazduh ne miriše ni na šta.
Bonus video:
