STAV

U novo ljeto, sa novom nadom

Nije slučajno zašto hrišćanstvo (i sve velike religije) pozivaju na skromnost, praštanje, popustljivost... sve suprotno od oholosti i bahatosti
198 pregleda 2 komentar(a)
Isak Njutn, Foto: Shutterstock
Isak Njutn, Foto: Shutterstock
Ažurirano: 07.02.2019. 12:53h

Ne znam kako izgledam svijetu, ali sebi ličim na dječaka koji se igra na morskoj obali i dok se zabavlja m, nalazeći čas glađi oblutak, čas lijepu školjku, jedan ogroman okean istine leži ispred mene još neotkriven''.

Ovo su riječi Isaka Njutna, jednog od najvećih naučnika i najblistavijih umova u istoriji čovječanstva. Takav jedan naučnik, na vrhuncu svoje karijere i slave, nije se ustručavao da uporedi sebe sa dječakom. Pade mi na pamet da je upravo to ono što nedostaje Crnoj Gori, ovom društvu. Previše se, posljednih godina pogotovu, nakupilo neke zlobe i bezobrazluka, poganštine i pakosti. I osionosti i drskosti. Laganja i prevara. Pojedinci se osilili, junače se, ali ne kao oni '45 jer su oslobodioci i pobjednici, nego onako, što im može bit'. Fali nam dječje čistote i nevinosti.

Nije slučajno zašto hrišćanstvo (i sve velike religije) pozivaju na skromnost, praštanje, popustljivost... sve suprotno od oholosti i bahatosti. Da bi se narod sačuvao, da ne bi bilo stradanja, nepravde, bijede i zla. Da ne pobijedi mržnja nad ljubavlju, da zlo ne nadjača dobro. Da parola “cilj ne bira sredstvo”' ne bude putokaz kako živjeti i raditi. Nažalost, sve ove hrišćanske vrijednosti danas se često potiskuju, čak i ismijavaju, a promovišu ove druge, antivrijednosti.

U takvim okolnostima nezamislivo je ovo njutnovsko razmišljanje, kao dječak, tj. dijete. Kako onda izaći iz ovog vrtloga, koji vuče na dno, ka haosu, bankrotu... kako god? Šta ako nekome odgovara takvo stanje u društvu, recimo jednima za očuvanje vlasti, ili drugima za osvajanje vlasti? Da li je iko spreman da bira opciju najbolju za društvo i državu a da ta opcija istovremeno znači gubitak vlasti, ili nemogućnost osvajanja vlasti?

I ovdje dolazimo do suštine problema ovog društva: zbog otimačine radi vlasti,a time i niz drugih povoljnosti i pogodnosti, društveni sistem se urušava,permanentno, a raste ono što ima za posljedicu nasilje i kriminal.

Kao i u trećem Njutnovom zakonu, tako i u životu, u društvu, pa i kriminalu, na svaku silu akcije postoji ista takva sila reakcije, suprotnog smjera. Kada već dođe do tih sila akcije i reakcije, država je nemoćna, može se baviti samo posljedicama i saniranjem štete. Ali obaveza države, odnosno Vlade, je da omogući ambijent u kom se neće ispoljavati negativne sile akcije i reakcije. Reći će neko da država tu ne smije da se miješa, da treba prepustiti ''tržištu'' da riješi te stvari. Ali takvo plitko razmišljanje i stav previđa “kolateralnu štetu”' u vidu nedužnih građana. Zato Vlada mora da se miješa u poslove države i sve ono što doprinosi razvoju, prosperitetu i sigurnosti države i njenih građana. Ako joj u tu svrhu nisu dovoljni strani konsultanti, koje plaća, neka pita narod, samo neka se ne brani posle u stilu: nismo znali, nismo se nadali.

Strogoća, red i disciplina neka se primjenjuju na poštovanju zakona i propisa, na smanjenju korupcije i kriminala, a ne na privremenom odlaganju davanja ionako simbolične sume za dječje dodatke ili oduzimanje od ionako male naknade majkama sa troje djece. Drugo je pitanje da li je zakon koji je to omogućio diskriminatorski ili ne, ali on važi i na ovaj način se krši, ne poštuje se.

Nije ni čudo što takva sila (neprimjerene) akcije od strane Vlade prijeti da izazove silu reakcije od nezadovoljnih majki, radnika, građana.

Poseban problem ovog društva je što se ne zna uvijek ko šta radi, ili iako se zna nije toliko bitno, važno samo da se ne radi ništa (niti piše) protiv države (čitaj Vlade, vladajuće partije)... za ostalo ćemo lako. Nikakvi rezultati nisu bitni (čast sportistima). Naizgled paradoks, imajući u vidu relatvno mali broj građana, gdje skoro svako svakog zna, a mnogi od njih imaju utisak da država i njene službe znaju čak i šta imaju za ručak, a kamo li što drugo. Eto, nedavno saznasmo, tako, da možda ima i inspektora i tajnih agenata koji su na platnom spisku mafije. Ali to se još ne zna,nema dokaza, ispituje se. Zašto bi onda moralo da se zna, i zašto bi nekoga zanimalo šta neko tamo radi, u korist ove države, da li je promoviše, gdje , kada, koliko... kakav je interes od toga? Nebitno. Ili, supRotno, neki su plaćeni od te države, dobro, a da nikakve koristi nit uštede od njih država nema. Samo štetu, trošak, i ponekad je obrukaju, onako, na usput. I često su najglasniji kada treba oblatiti nekog zbog koga bi se svaka srećna država ponosila. Ti paradoksi postoje u Crnoj Gori, na svim nivoima, u svim društvenim granama i segmentima.

Djeca bi to drugačije organizovala, da im može biti, sa manje kontrasta i nepravde, ali sigurno sa više mašte i zadovoljstva. I koristi za društvo. Naravoučenije: učimo od djece, ako ne zbog nas, onda zbog te djece. Ako ništa drugo, barem to da istražujemo, otkrivamo i divimo se, i tom otkrivenom i onom neotkrivenom. Zbog nade i osjećaja, i vjere, da bolje sjutra postoji i da će doći. Srećni nam Božićni praznici, i 2017.