Dijetetski proizvodi skraćuju život - Vijesti.me
NEKO DRUGI

Dijetetski proizvodi skraćuju život

Svakog dana se samo na pet TV kanala sa nacionalnom frekvencijom čuje trocifreni broj reklama o zdravlju koje mahom odstupaju od istine. Kako se suprotstaviti toj poplavi?

Ilustracija
Ilustracija (Foto: Shutterstock)

Kad se govori o stostruko ponavljanim lažima kao načinu krivotvorenja istine, s pravom se prvo pomisli na političare.

Mnogo je, međutim, i drugih ispirača mozga, a važno mjesto među njima zauzimaju samoproklamovani i umišljeni zdravstveni prosvjetitelji sa preporukama za „podizanje imuniteta“, „detoksikaciju organizma“ i druge navodne metode očuvanja i oporavka narušenog zdravlja.

Za razumjevanje problema važno je razlikovati liekove od dodataka ishrani, nazvanih dijetetskim suplementima radi „otmenijeg“ prizvuka. Bez obzira da li služe izlječenju bolesti (recimo, antibiotici), otklanjanju tegoba (npr. morfinski preparati) ili prevenciji (uzmimo, vakcine), ljekovi prolaze kroz rigorozan postupak kontrole efektivnosti. Tek kad se, obično poslije desetak godina ispitivanja, pokaže njihova djelotvornost, dobijaju dozvolu za puštanje na tržište, ali ne i za javno oglašavanje. Ne može se, recimo, čuti reklama da je za liječenje gušobolje najbolji penicilin firme Anex Manex Int. (pominjemo tu fiktivnu muvatorsku kompaniju kao omaž Momi Kaporu).

U čemu je prevara

Za razliku od ljekova, dodaci ishrani ne podliježu provjeri učinka. Pompezno se naglašava kako su „klinički ispitani“, što je najčešće prazna floskula. Po navodima proizvođača, u dijetetske suplemente spadaju vitamini, minerali, vlakna, masne kiseline i aminokiseline. U praksi, najčešće se radi o vitaminima i mineralima, za koje se tvrdi da podižu imunitet i čuvaju zdravlje. Dakle, ostavljamo po strani preparate koji zaista djeluju, poput probiotika, ali i homeopatske mješavine vode ni sa čim, za koje niko ozbiljan nikad nije pokazao da imaju bilo kakav efekat, osim psihološkog.

U čemu je prevara? 

Prvo, na opštu otpornost (imunitet) čovjeka utiču raznovrsna ishrana, dobar san, optimalan odnos rada i odmora, kao i odgovarajuća fizička aktivnost, srazmjerna uzrastu i zdravstvenom stanju. U slučaju prijetećeg ili prisutnog poremećaja zdravlja, na raspolaganju su imunoglobulini i slični preparati, ali o tome odlučuju pravi doktori u zdravstvenim ustanovama, a ne trgovci sa televizijskih ekrana.

Drugo, otklanjanje štetnih materija iz organizma obavlja se preko jetre, bubrega i ostalih organa, a toliko zloupotrebljavani pojam detoksikacije u medicini se odnosi na liječenje trovanja u posebnim okolnostima. Protivna je zdravom razumu sama ideja da priroda „omanjuje“ i da joj treba „pomoći“ u normalnom procesu razmene materija, poznatom kao metabolizam.

Treće, podjednako je besmislena zabluda da je ljudski organizam pogrešno programiran, pa se treba igrati stvoritelja kljukanjem vitaminima i mineralima zdravog čoveka koji se normalno hrani. (Druga stvar su posebne okolnosti, kao što je davanje vitamina K novorođenčadima, folne kiseline trudnicama…)

Četvrto, s tim u vezi je i manipulacija o „ispošćenom“ zemljištu, zbog čega voda i hrana navodno nisu kvalitetni „kao u stara dobra vremena“.

Peto, posebno je opasno uporno usađivanje predstave u svijest ljudi o „zlim“ slobodnim radikalima koje naš „nesavršeni“ organizam nekontrolisano stvara, pa se njihovo dejstvo mora suzbijati antioksidansima.

Istina je da je ljudski organizam tokom evolucije postao prefinjeno baždaren i balansiran instrument, tako da najveću uslugu svom zdravlju činimo ako se ne petljamo u funkcionisanje mehanizama koje ne razumijemo.

Siledžijsko opterećivanje koncentrovanim vitaminima i mineralima sa antioksidansnim i drugim svojstvima u toj mjeri remeti suptilnu biohemijsku ravnotežu da se može porediti sa bacanjem bombe kako bi se razbila ljuska jajeta. Slobodni radikali, u mjeri u kojoj ih priroda stvara (ipak je ona mudrija od nas!), obavljaju niz dragocjenih funkcija u organizmu, uključujući uništavanje mikroba i svake mutirane i potencijalno maligne ćelije, pa je blizu pameti da njihovim maničnim proganjanjem činimo sebi neslućene štete.

A što se „ispošćenosti“ zemljišta tiče, čak i u područjima gdje je zemljoradnja najintenzivnija vodi se računa da se vještačkim đubrivom biljci pruže svi potrebni nutrijenti. Ko je dokazao da su futoški kupus ili leskovačka paprika danas manje vrijedni nego prije pola vijeka (tretman pesticidima je drugi problem)?
Neki gradovi na Balkanu koriste vodovodsku vodu staru bar 10.000 godina. Drugima je „česmenica“ mlađa, ali sadrži sve potrebne elemente u optimalnom odnosu. Prečistači za vodu, koje prevaranti nude s implicitnom porukom da vodovodi truju ljude, osiromašuju kvalitet vode, jer je lišavaju korisnih minerala.

S druge strane, i jake mineralne vode treba piti umjereno, jer kad bi propagatori njene što veće potrošnje bili pošteni, njihove poruke bi glasile: „Pijte vodu bogatu magnezijumom sve dok se ne oneredite“ i „Navalite na vodu s puno natrijuma kako biste se što pre šlogirali.“ (Ako je potrebno objašnjenje: magnezijum u povišenim količinama oštećuje aparat za varenje, a od natrijuma skače krvni pritisak.).

Veća šteta nego korist

Ponavljane epidemiološke studije već godinama ubedljivo govore da snažni antioksidansi, poput selenijuma, beta karotena, vitamina A, C i E ugrožavaju dugovječnost (to je u nauci poznati antioksidansni paradoks). Do istog zaključka - kraće se živi - dolazi se i ako se u koncentrovanoj formi unose multivitamini, folna kiselina, gvožđe, bakar i drugi preparati. Ima podataka i da trudnice koje se kljukaju magnezijumom rađaju sitnije bebe.

Ako je sve tako, a jeste, postavlja se pitanje zašto vlasti ne zabrane obmanjivanje naivnih potrošača? Slijedi i odgovor: Tanka je granica između dobronamjerne brige o građanima i ugrožavanja njihovih prava. Ukoliko su političari oportunisti, zašto se ljekari odriču svoje uloge čuvara zdravlja?

Pa, svakog dana se samo na pet TV kanala sa nacionalnom frekvencijom čuje trocifreni broj reklama o zdravlju koje mahom odstupaju od istine. Kako se suprotstaviti toj poplavi? Gledao sam da se oglasim bar povodom najdrastičnijih prevara, pa sam, recimo, raskrinkao kolege koje su gromopucatelno reklamirale toksični element germanijum pod nazivom Ge 132. Proizvođač je odustao od tog otrova, ali pošto je Ge 132 već postao „brend“, nije htio da se odriče naziva, već je umesto germanijuma ubacio pet drugih sastojaka.

Takvih primjera je puno, a efekat kritike skoro nikakav. Stoga mi ostaje da rezignirano zaključim, pozivajući se na poslovicu koju sam već koristio u sličnoj prilici: „Dok je ovaca, biće i šišanja.“

buka.com


Vidi sve komentare