Nekima se može pomoći samo tako da im se ne pomaže.(Žan Pol Sartr)
Dirnut sam apsurdnošću sveopšte situacije u crnogorskom društvu. Nesumnjivo sam dirnut apsurdnošću situacija koje se neprestano dešavaju. S jedne strane, jednostavan narod, mahom krotak, stvoren da bude srećan, prelijepa zemlja, otjelotvorenje ljepote, a s druge strane, ubitačno osiromašavanje, surovo i bezizlazno. Tu je i pobuna kao lijek, kao lijek protiv apsurda. Na mene ipak najjači utisak ostavlja način na koji se rasčlanjuje i razdanjuje bijeda u različitim situacijama, bez prekora ili prezira, ali i bez saosjećanja, sa nekom vrstom nježnosti. Iako je uronjen u prljavštinu koja se lijepi za kožu, do guše zaglavljen u sveprisutni kal, crnogorski narod lako proguta i najgore situacije zahvaljujući jetko humornoj poniznosti aktuelnoj autokratskoj vlasti - vladavini kakva se rijetko srijeće u svijetu. A u tim (moralnim) trodecenijskim društvenim ruševinama je kržljao život čitavog jednog (nekad gorštačkog i ponositog) naroda.
Mafiokratska vaška - partijski činovnik zastupljen u svim institucijama sistema, slijepo odan autokratskom režimu, personifikovao je najomraženije zlo: zlo u službi velikaša na zemlji. Unovčio zlo. I ono mu više nije pripadalo. Prodao je stručnim ljudima koji su je koristili da podjarme i ponize čitav jedan bijedan narod. On više nije bio gospodar svog zla. Morao je da ga sprovodi i njime upravlja po pravilima ukorijenjene krvoločnosti. Nije zaboravio da je predstavnik vlasti i da ga je velika moć bez premca štitila od svih opasnosti. Ljudi su bili sami protiv nepobjedive snage koja je od njih činila robove. Njihov zahtjev je bio nevjerovatan i bogohulan - tražili su pravo na bolji život. Plata nije im bila dovoljna za život, pa čak ni za smrt. Bilo je to bogato siromaštvo, nisu znali kako da ga potroše. Pogledali su djecu, nasljednike takvog bogatstva.
Umjesto post skriptuma:
Ulica je bila pusta. Vidio sam siroti ulični fenjer koji je pokušavao da pokaže nešto života uprkos zasljepljujućoj mjesečini. Ličio je na živo biće, poniznu osobu koju su zgazili raskoš i tiranska moć protiv kojih ništa nije mogao da učini. U toj uličnoj drami mjesec je personifikovao privilegovanu crnogorsku manjinu, pod čijom su dominacijom umirale na hiljade sirotih fenjera, nalik siromašnima svih rasa i naroda, koji kopne - crkavaju od bijede i gladi na čitavoj našoj maloj crnogorskoj zemlji, manjoj od makova zrna. “Tu leži problem’’, pomislih. “Zidarev sin je umro jer nije bilo ljekova, a to je zato što je bio siromašan. To je elementarna istina, ali je ona večeras naplatila svoju cijenu, jer je prvi put ušla tako strašno u moje srce. Eto zašto ja to smatram otkrovenjem. Samo će društvena stvarnost pokretati moja djela’’. Oduvijek sam mislio da će Crna Gora biti priznata kao savremena ravnopravna družbenica Mediterana. A dok se to ne desi, živi bili Ljudi koje je Svevišnji zaboravio.
Bonus video:
