Negirati, minimizirati, diskreditovati, odvratiti pažnju. Ovo su četiri faze strategije defanzivnog spina, koje definiše Marčelo Foa u knjizi Gospodari medija, zasnovane na aferama, od Votergejta do laži koje su prethodile ratu u Iraku.
Po toj metodologiji (Ovo nije vježba!) crnogorski režim Mila Đukanovića pokušava da zatrpa, ili ublaži, posljedice najvećeg skandala u tridesetogodišnjoj istoriji, koji je svjedočenjem biznismena i bankara Duška Kneževića, objavljenim snimcima i dokumentima, odškrinuo mogućnost za jedan od viđenih, ili kombinaciju više scenarija. Liči na makedonski, ali nema Zaeva, miriše na Sanadera, nigdje Jadranke Kosor.
Zarobljena država, dugotrajni režim, institucije ogrezle u korupciji i nepotizmu - balkanska je priča koju smo uglavnom znali, naslućivali, nadali se da možda nije tako brutalna.
Najveći crnogorski pentito, jedan od najmoćnijih učesnika u takvom projektu, sa bezbjedne udaljenosti, iz Londona, u osnovi saopštio je tri teške optužbe: režim pred svake izbore, a i inače, reketira biznismene, predsjednik Đukanović je tihi suvlasnik u svakoj velikoj stranoj investiciji, a Centralna banka je leglo korupcije i nepotizma.
Prvu je već pokazao objavljujući snimak iz sopstvene kuće gdje, pred prošlogodišnje lokalne izbore u Podgorici, daje koverat sa 97.500 eura tadašnjem gradonačelniku i školskom drugu Slavoljubu Stijepoviću. Tvrdi i da je bio najveći, milionski donator DPS-a za četvrt vijeka.
Sa svojim drugom Đukanovićem, kaže, došao je u sukob kada je odbio da se na njegovo ime vodi privatna kuća vrijedna deset miliona eura, koju ovaj gradi na Gorici, podgoričkom Dedinju.
Prve dvije faze spina nijesu dale rezultate, jer osim tvrdnje da mu Knežević nije drug, Đukanović nije osporio da im je davao novac. Davali su i drugi, priznaje, nalazeći za ogoljenu korupciju eufemizam “interesne dobrovoljnosti”.
Uz podizanje obrve i znojem natopljenom maramicom u ruci, lider DPS-a nije bio uvjerljiv ni kada je objašnjavao da se sve donacije vode u računovdstvu stranke, a da se državnim organima daju izvještaji kakve im traže.
Jedna od najzarobljenijih institucija, Agencija za sprečavanje korupcije, brzopotezno je proglasila da nema ništa sporno. Ako nije po zakonu, tim gore po njega, pa Đukanović smatra da bi ga trebalo upodobiti, jer u svijetu mnogi daju pare strankama da bi postali ambasadori...
Pričom o kući, međutim, Knežević je pogodio u živac Đukanovića koji je rekao da nije njegova, ali nije isključio da će biti. Učestvovao je u gradnji od temelja i toliko uživio da mu je teško da se potpuno odrekne.
Osim toga, ovaj slučaj pokazao mu je da ni poslije perioda na vlasti dužeg od polovine svog života, još ne može da pokaže imovinu po kojoj ga međunarodne istraživačke mreže i zapadni mediji smatraju najbogatijim premijerom u regionu, sa porodičnim bogatstvom većim od 160 miliona eura.
Knežević je medijima dostavio i dokumente o prvom milionu šefa države. On je kešom garantovao za kredit kod londonske Pireus banke, da bi Đukanović podigao kredit od milion i po eura i tim novcem, 2007. godine, kupio akcije Prve banke, koju je vodio njegov brat Aco.
Vrijednost akcija je vrtoglavo narasla, pa je prodao četvrtinu i vratio dug. Kasnije je Prva banka postala teret cijele Crne Gore, a Đukanović je isposlovao u parlamentu da se u nju upumpa 44 miliona eura.
Akcije banke su pale, ali su u jednom trenutku porasle toliko da ostatak Đukanović proda za milion eura, i oroči kod brata za rentu od 50 hiljada godišnje.
Objašnjenje iz njegovog štaba da je to Knežević samo tehnički odradio, a da su novac dala druga dvojica neimenovanih prijatelja, ne mijenja činjenicu da je on u parlamentu tvrdio kako je kredit dobio samo na ugled i moral, bez depozita.
U lažima mu se pridruživao i Knežević, odbijajući svaku ulogu. Umjesto drugova, njima bi u tom periodu, više odgovarao termin iz knjige Kristijana Salmona Strategija Šeherzade - familioneri.
Udarajući direktno na Đukanovića, Knežević sa njega skida i auru gospodara i mit o Milu-britvi, dokazima da mu je pokrivao i minuse na karticama (17.000 eura), plaćao kraljevske apartmane u Emiratima, avionske karte. “Sitne” stvari.
Ni treći korak za sada nema efekta, jer kako diskreditovati čovjeka koji to bolje sam sebi radi, ne stupajući kao svjedok, već učesnik u kriminalu, uz izgovor da se u Crnoj Gori drugačije ne može.
Sam kaže da ima više od 20.000 dokumenata i dvije hiljade sati video materijala koje je sakupljao 25 godina, a posebno posljednjih pet, kad su na njega počeli svakodnevno da nasrću crnogorska franšiza Informera i Pinkov “minut-dva”.
Tada je, navodno, shvatio da mu se sprema odstrijel po savjetu spin doktora Bebe Popovića, a po receptu hapšenja tajkuna Miškovića u Srbiji. Ako nema boljeg života, da se narodu da malo pravde.
U to vrijeme, sreo se i sa generalom Blagojem Grahovcem koji odlično zna prilike u regionu. On ga je zaledio mirnom konstatacijom: “Vama će u Crnoj Gori sve da uzmu, a možda i da vas likvidiraju. Opasan ste svjedok.”
Knežević prijeti da će objelodaniti ne samo koverte, nego i torbe novca, a posebno korupcionaške poslove u prodaji Telekoma, kao i Elektroprivrede italijanskoj kompaniji A2A. Označavajući ove kompanije zlatnim sponzorima na postovima sa slikama ničije - Đukanovićeve kuće, nagovještava kuda smjera. Vrtoglavo curenje moglo bi preteći valjke štamparije NIN-a.
Specijalno tužilaštvo, koje dvije godine ne uspijeva da sastavi valjanu optužnicu za višemilionski reket protiv dvojice bivših direktora prilikom prodaje Telekoma, sada je iznenada izašlo sa tvrdnjom da je Knežević na vrhu grupe, a ovaj uzvraća da šef države zna ko je uzeo pare.
Tužilac Milivoje Katnić upotrijebio je novu bravuru: za Đukanovića nema ni “udaljene sumnje”, a isključio je i njegovu sestru koju je pominjalo američko pravosuđe.
I serijali u novinama koje kontroliše, ukazuju da je Đukanović, u trećoj fazi, naredio opšti napad na Kneževića i medije koji prenose optužbe iz Londona. Prepoznaje se i Bebin rukopis u prilozima na Javnom servisu.
Ali, njegove novinarske interventne jedinice znatno su oslabile, pa su se Pink i Informer ne samo povukli, već su tekućom beogradskom politikom Đukanovića svrstali u neprijatelja Srba, crkve i srpstva svekolikog.
Uz nedavno preuzeti Javni servis, zato na raspolaganju ima samo dvije novine i dva malo posjećena portala sebi bliskog biznismena Petrosa Statisa, te još nekoliko medijskih minorita.
Statisova Univerzal banka i sama je često bila u izvještajima CBCG sa ozbiljnim rezervama i preporukama, ali bez posljedica.
Uočljivo je da za sada partijskog šefa gorljivo brane samo mladi DPS-a, dok drugi to čine na nivou optužbi da nije “čojski i sojski” snimati školske drugove. Mnogi su imali koristi od Kneževića i ne znaju šta ima o njima.
Zagonetno je i ponašanje premijera Duška Markovića koji se, takođe, naročito ne ističe, uz kratku poruku da institucije rade svoj posao, a Vlada ga ima preko glave. U ambasadama i međunarodnim organizacijama za sada “prate situaciju”.
Knežević se povjerio prijateljima da se mentalno spremio i na zatvor, ali da će biti brutalan i u nastavku i da neće dobrovoljno pristati da ćuti i trpi, kao prethodnici, koji su se, poput Svetozara Marovića, podgoričkog gradonačelnika Miomira Mugoše, ili bivšeg premijera Igora Lukšića odlučili na kontrolu štete.
On svemu dodaje i političku notu: “Meni je cilj da Đukanović ode sa vlasti”. To manje liči na traženje saveznika, a više na dio strategije vezane za potjernicu, raspisanu za njim preko Interpola, zbog navodnog podstrekavanja na zloupotrebe, pranja novca i višemilionske utaje.
Ovim istragama ubuhvaćeno je više od stotinu osoba. Kao britanski državljanin, može tražiti zaštitu, dokazujući da u Crnoj Gori ne bi imao pravedno suđenje.
Vlasnik Atlas grupe slikovito opisuje da je prije dva mjeseca sjeo na kanabe kod Đukanovića “da mu cjeliva ruku” i molio za pomoć. Vjerovao je da ga je toliko zadužio učešćem u svemu, pa i u spašavanju Prve banke.
Tu je spoznao crnogorski paradoks, sa kojim su se sreli mnogi, ranije odstrijeljeni drugovi. Đukanović vjeruje da su oni postali to što jesu zahvaljujući njegovoj volji i milosti, a ne obrnuto.
Potencijalna zamjena teme, četvrti korak, mogla bi biti prinošenje neke druge žrtve iz vrha režima. Đukanović ima nekoliko kandidata u stranci koje je tovio za takvu priliku. Oni se ovih dana pominju u optužbama stranih investitora da su im tražili reket.
U svakom slučaju, poslije ovih afera sve ne može biti isto. Previše spinovanja na dugi rok, savjetuje Foa, dovodi do poništavanja efekata. Slično je i sa predugim vladanjem, što sadašnji vladar nije naučio iz 58-godišnjeg iskustva kralja Nikole, koji je na kraju izgubio i - državu.
Iako ozbiljno uzdrman, Đukanović bi, kao iskusan tehnolog vlasti, ipak, politčki mogao da opstane još neko vrijeme, mada je njegov zenit odavno prošao. Više šanse da sruši vlast imaju građani koji se u Baru na ulicama bune, jer je divljački posječeno 80 stoljetnih čempresa, nego jalova opozicija. Spontani protesti i nastavak entropije režima, pojavom novih pokajnika, mogli bi ubrzati promjene.
U ranijim odstrelima Đukanović je znao da kaže kako je preživio Ratka Kneževića, kuma koga se odrekao, pa će i ovoga ili onoga. Bila je to afera Nacional o švercu cigareta.
Ovih dana, poslije 19 godina okončana je u Italiji oslobađanjem svih aktera, od Andrije Draškovića do Branislava Mićunovića. Stanko Subotić je to isposlovao ranije, a Đukanović se zaštitio imunitetom.
Aferu nijesu preživjela dva novinara, vlasnik Nacionala Ivo Pukanić je ubijen u Zagrebu, prije njega urednik Dana Duško Jovanović usmrćen je rafalima u Podgorici, a suđenja djelimičnim izvršiocima nijesu dosegla do nalogodavaca.
Pitanje je, ko će u ovom slučaju, platiti cijenu i moraju li to uvijek biti novinari?
(NIN)
Bonus video:
