Odnedavno su u Srbiji i Crnoj Gori postala aktuelna pitanja vezano za izmjene Zakona o radu. Iako su problemi koji se žele riješiti donekle različiti, ono što je zajedničko u oba slučaja je način na koji se vodi javna debata i način na koji se relevantna pitanja tretiraju od strane nadležnih ministarstava.
Sindikati očekuju da budu bitan činilac u formulisanju izmjena zakona, dok druga strana uglavnom izbjegava dijalog. U Srbiji se čak stiče utisak da je cilj slabljenje sindikalnih organizacija kao takvih.
Najčešće pominjane formulacije u javnoj debati su: „olakšati otpuštanje neradnika“, „nagraditi radnike, a kazniti neradnike“, „ukinuti privilegije sindikata“, „fleksibilizacija tržišta rada“ i slično.
Velika bitka se vodi i oko odredbi koje se tiču zaposlenja na (ne)određeno vrijeme. U čitavom regionu je, naime, simptomatičan problem velikog broja radnika koji tokom dužeg perioda vremena rade po ugovoru na određeno vrijeme i žive u stalnoj neizvjesnosti.
Ovaj problem nije jednostavan, ali nije ni nov. Ekonomska kriza i velika nesigurnost na tržištu sigurno predstavljaju valjan argument u prilog opreznosti poslodavaca, koji ne žele da preuzmu dugoročnu obavezu prema radnicima. Međutim, postoji i univerzalno pravilo po kome je radnike sa aspekta poslodavca najbolje držati u neizvjesnosti, jer su onda najslabiji i nisu u prilici da vrše pritisak na poslodavca u pogledu cijene i drugih uslova rada. Ovaj problem je star koliko i kapitalizam.
RADNICI - KOČNICA RASTA?
Između radnika na jednoj i poslodavaca na drugoj strani se pojavljuju ministarstva kao moderatori u diskusiji (i pisci zakona) i zakonodavna vlast kao konačan sudija. Ono što je interesantno u aktuelnoj diskusiji je stav nadležnih ministarstava.
Naime, stiče se utisak da ministarstva imaju potrebu da radnike prikažu kao neku vrstu kočnice za uspješno poslovanje privrede i u javnosti žele da kreiraju utisak da bi se labavljenjem obaveza poslodavaca prema radnicima oslobodilo zarobljeno i opterećeno preduzetništvo, a time i privredni rast.
Tako srpsko Ministarstvo privrede tvrdi da bi kroz „izmene zakona o radu, po kojima bi se uklonili izvori zloupotreba neradnika..., a zapošljavanje, ali i otpuštanje radnika bilo olakšano, po mišljenju Ministarstva privrede stvorile pretpostavke za privredni rast, rast zapošljavanja i životnog standarda građana“!
Ništa manje decidan nije bio ni crnogorski ministar Bošković, koji smatra da su pitanja otkaznog roka i zloupotrebe bolovanja ključni i ograničavajući faktori kod novih investicija! On je istakao da je cilj „ambijent u kojem će se rad cijeniti, a nerad kažnjavati“.
Udruženje samostalnih sindikata Crne Gore je reagovalo konstatacijom da se iz stavova ministarstava može (pogrešno) „zaključiti da je najveći problem u poslovanju naše privrede Zakon o radu koji 'štiti neradnike'... zbog kojih nam se privreda urušava, a naši biznismeni ne mogu da ostvare pozitivne poslovne rezultate.“
Pitanje koje se postavlja je: da li je osnovana tvrdnja da nefleksibilno tržište rada usporava privredni rast i priliv stranih direktnih investicija (SDI)?
Prije svega, uzrok trenutno lošeg stanja u privredi teško da mogu biti radnici i nefleksibilno tržište rada. Uzroke treba prije tražiti u neodrživom modelu privrednog rasta u prethodnom periodu, koji se oslanjao na nekontrolisani uvoz i prateću deindustrijalizaciju, neproporcionalan razvoj uslužnih djelatnosti i „strane investicije“, koje su često imale špekulativni karakter. Svima je jasno da su u postojećoj krizi privredi potrebne određene mjere stimulacije, ali nije jasno zašto su one trenutno fokusirane na promjenu uslova na tržištu rada?
TRŽIŠTE SVE RJEŠAVA?
Sa aspekta teorije, fleksibilni uslovi na tržištu rada znače da se ovaj segment tržišta prepušta slobodnom djelovanju ponude i tražnje. Prema Miltonu Friedmanu, poznatom ekonomisti i neoliberalu, tržište najbolje reguliše cijene faktora porizvodnje, tako da nije potrebna socijalna zaštita radnika, niti radnički sindikati. Naprotiv, intervencije na tržištu rada mogu biti kontraproduktivne i izazvati u krajnjem upravo nezaposlenost. Ukoliko se tržište prepusti slobodnom djelovanju, automatski dolazi do uspostavljanja pune zaposlenosti! Jednog dana.
Da li neko još ozbiljno vjeruje u ove teze? Pa ipak, u praksi se one i dalje često koriste u cilju deregulacije tržišta rada i kreiranja uslova nesigurnosti zaposlenja. To je, sasvim jasno, u interesu kapitala.
U Njemačkoj je nedavno na ovu temu vođena velika javna debata nakon što je pokrenuta inicijativa da se konačno zakonom definiše minimalna nadnica, koja je ranije bila prepuštena direktnim pregovorima poslodavaca i sindikata.
Protivnici uvođenja minimalne nadnice tvrdili su da ova dovodi do gubitka radnih mjesta, naročito kod radnika koji su najslabije plaćeni. Ako je ovo i tačno u pojedinim slučajevima, studije koje su rađene od strane OECD i različitih njemačkih instituta nisu pokazale da je to tačno i na nivou nacionalne ekonomije. Naprosto, čvrstih empirijskih dokaza da nefleksibilnosti na tržištu rada u svakom slučaju dovode do povećanja nezaposlenosti i koče rast – nema.
Nivo zaposlenosti u jednoj ekonomiji zavisi od čitavog niza faktora, pa je gotovo nemoguće izolovati uticaj samo jednog od njih kao što je cijena rada ili neki drugi uslov ugovora o radu! Na ukupnu zaposlenost u svakom trenutku utiču istovremeno i drugi faktori kao što su konjunktura odnosno promjene agregatne tražnje i promjene u produktivnosti.
Povećanje minimalne nadnice pak može imati pozitivne efekte na agregatnu tražnju, koja se smatra poželjnom u uslovima recesije, jer prema uvjerenju sljedbenika Keynesa, upravo tražnja dovodi do privrednog oporavka.
Kakvi će biti efekti fleksibilizacije tržišta rada u našem slučaju potpuno je neizvjesno, budući da niko nije radio konkretno istraživanje i procjenu efekata. Donosioci odluka se očigledno oslanjaju samo na ideologiju, i to onu Friedmanovu.
PRIVLAČENJE INVESTICIJA?
Kada je u pitanju uticaj Zakona o radu na privlačenje SDI, efekti su podjednako neizvjesni.
Privlačenje SDI je kompleksno pitanje koje obuhvata više različitih aspekata međunarodne konkurentnosti jedne investicione destinacije. Zakon o radu predstavlja samo jednu od komponenti kojima se rukovode investotori pri odlučivanju gdje da investiraju slobodan kapital. Mnogo važniji za konkurentnost zemlje kao investicione destinacije su kvalitet radne snage, fizička infrastruktura, kao i efikasnost i transparentnosti rada javnog sektora. Tu su zatim politička i pravna sigurnost, naročito zaštita svojinskih prava, poreska opterećenja, uslovi za repatrijaciju profita, istorija stranih investicija u zemlji (iskustva drugih) itd.
Svi su izgledi da se izmjenama Zakona o radu jednostavno želi ići na ruku kapitalu, u nadi da će ovaj na neki način živnuti i dovesti do potrebnih promjena. Ipak, ne treba izgubiti iz vida da ne postoji garancija pozitivnog makroekonomskog efekta planiranih promjena, dok na drugoj strani postoji opasnost od produbljavanja ionako velikih socijalnih razlika i kreiranja političke nestabilnosti.
www.facebook.com/alternativna.ekonomija
Bonus video:
