Nekada su u nas postojali sudovi: osnovni, viši, ... U njima se sudilo, presuđivalo, dosuđivalo... Bez suda je besuđe. (Veliki pisac piše o tome u „Besudnoj zemlji“.) U našoj miloj nam i dragoj domovini bili su povremeno prilično dugi periodi besuđa. Ovaj posljednji od četvrt vijeka je kao vječnost. Čak se i sud više ne zove sud, već, u skladu sa namjenom: područni organ.
Da nam bude jasno: kada stavimo ruku u džep i osjetimo pod rukom organ, da odmah znamo šta će nam činiti područni organi. (Kažu: ima jedna zemlja Čemernogorija, ime joj je crno i opako, u kojoj se vrhovna sudska vlast okumila sa vrhovnim balkanskim kapom, capo di tutti capi. Da učvrsti veze. Jer, „kriminalci su ljudi sa moralom“. A u njoj je kumstvo od pamtivijeka svetinja. Po „običajnom pravu“. Zemlja u kojoj maloljetnici kradu čokoladice i diče se time, a kada postanu punoljetnici odvaljuju rampe i zavaljuju šamarčine.
Takođe „po običajnom pravu“. I postaju strateški partneri. Zna se čiji. Samo se ne zna koliki su porez platili miloj im zemlji na silne „pošteno zarađene“ milione. Zemlja čuda i čudesa, čojstva i junaštva u kojoj teškog ranjenika u komi, na nosilima, dlakava ruka sa pištoljem ubija ispred bolnice. I niko ništa nije vidio, samo maljavu ruku i u njoj pištolj kako se nadnosi nad glavu ranjenika. I čuo se pucanj. Kako da Vrhovni sud osudi samu ruku i pištolj? Ne! Jer, to je neviđen, nečuven, nepodoban slučaj! Zemlja u kojoj su novinari vezani, a paščad puštena. U kojoj je slobodna misao utamničena. Slobodna riječ bi nazvana: bitangom, mišem, štakorom... Sve po „običajnom pravu“.)
Mučno prisjećanje: 2012. godina, jul, oganj u Podgorici, ja od ljekara, ostavljam na trenutak auto u Ulici Jovana Tomaševića i svraćam do kancelarije da popijem čašu vode. Vraćam se, a komunalka mi fotografiše auto, uz podvik: „Miči to auto!“ „Opominjete nas, mirne građane, koji smo nakratko ostavili auto iz prijeke potrebe, a nećete one ispred 'Mugilenda', koji svakodnevno u Bulevaru Svetog Petra Cetinjskog nepropisno parkiraju svoja bijesna auta registracije MUGI“, kažem. „Da, ali Vi niste Mugi“. „Naravno da nisam, ja sam pristojan i lijepo vaspitan i ne bijem novinare i fotoreportere.“ Prođe nekoliko mjeseci, objavim članak u kome dodirnem i komunalce, a oni, ne časi časa, meni obavještenje: da platim kaznu ili da idem na sudsko odlučivanje. Kažu da sam nepropisno parkirao auto u Bulevaru Svetog Petra Cetinjskog (kod CKB banke).
Govorim ja zaprepašćeno organu (područnom) da ja ama baš nikada ne ostavljam auto na „inkriminisanom“ mjestu, da ga iz razloga mentalne higijene zaobilazim u širokom luku, jer ne pripadam tom miljeu. Mlađani organ Mladen primjećuje da na fotografiji i nema prekršajnog naloga, a nije ni auto na rečenom mjestu. Naravno da nema, jer ja sam samo opomenut i odmah se udaljio. Ipak, dobio sam od organa (područnog) presudu: „Kriv je“! („Priznao je krivicu.“) Tačno, kriv sam. Samo mi je žao što, zahvaljujući područnom organu, izgubih nevinost tek u sedmoj deceniji života - napisao sam u otpozdravu organu. (Kaznu platio, potom po tastaturi mlatio.)
Sada iznova moram da platim istu kaznu. Ili da mlatim od područnog organa do organa, da nađem ko to nije „rasknjižio“ tu kaznu. Uzalud moje objašnjenje gospođi Zvjerkić da sam odavno sve platio i da ne treba da radim posao područnih organa - da vježbam desnicu ruku, te da od ruke do ruke prebiram knjižene, doknjižene, potknjižene, rasknjižene, otknjižene, isknjžene i ine kazne. Moram. Ona je pravnica, kaže. Tada mi posta sve jasno. (Sjetih se: kada mi je ćerka završila gimnaziju rekao sam joj: Dušo moja, sada si na životnom raskršću. Možeš, ako hoćeš, da upišeš neki fakultet i da studiraš, ili da odeš na pravo. Jer, za prava ne treba glava.)
I tako, morah da tražim priznanice za nešto što je davno (pluskvamperfekat) uplaćeno, pa sa tim u Područni organ - sud, pa opet kod gospođe Zvjerkić, koja mi jedva, konačno dade saobraćajnu.
Puna tri dana od organa do organa nevoljno ostadoh ja je*ana strana!
Šta bi bilo da nisam sačuvao priznanicu? „Platio bi opet. Neće, valjda, puniti budžet porezom od strateških partnera“, kažu. „Ovce su za šišanje. Dok nas šišaju i nekako trpimo, a tek kad počnu kožu da nam deru?“
Dokle???
Bonus video:
