Ono tamo, vazda doma - Vijesti.me
USPUTNI ZAPISI

Ono tamo, vazda doma

…Imao je Rade Šarčević šesnaest godina kada je, početkom dvadesetog vijeka, iz zavičajnog Gluhog Dola stigao u Ameriku. Kao četrnaestogodišnjak, nosio je municiju na Taraboš. Bio rudar u Hazeltonu i često je svojim sinovima, Vladu, Voju i Nikoli, govorio: „Radite što hoćete, ulice čistite, ali nemojte biti rudari“

rudari
rudari (Foto: Shutterstock)

Kad je, avgusta 1914. godine, Crna Gora zaratila sa Austrougarskom, dva Crnogorca, iseljenika, poručuju iz Amerike kralju Nikoli: “Oćemo li da dolazimo tamo ili da udarimo s boka?!”

Ova anegdota slikovito govori o velikoj ljubavi crnogorskih iseljenika prema svojoj domovini Crnoj Gori; pomagali je, branili od neprijatelja.

Tada je u Americi već živjelo preko trideset hiljada Crnogoraca. Naravno, bilo ih je i u drugim krajevima svijeta. A Crna Gora je, vjerovatno, kako je svojevremeno konstatovao dr Radoslav Rotković, prva država na svijetu koja je nastojala da svoje siromašno stanovništvo spasava raseljavanjem, iako joj je svaka puška bila dragocjena za stalni otpor zavojevaču. Ali to je istovremeno obavezivalo iseljenike, da u slučaju potrebe, domovini priskoče u pomoć.

Hrlili su svojoj Crnoj Gori. Mnogi nikad nijesu stigli. Brod „Brindizi“, s dobrovoljcima iz Amerike i Kanade, ispred albanske luke Medova, 6. januara 1916. naišao je na minu i potonuo za petnaestak minuta.
U tekstu objavljenom u “Vijestima” povodom stogodišnjice tragedije u Medovi, Mašo Miljić naglašava da su u času nesreće na brodu bila 553 putnika. Poginulo ih je 401, od toga 389 dobrovoljaca, a spašeno stopedeset dobrovoljaca.

Bila je to velika crnogorska tragedija, o kojoj svjedoči impozantni spomenik Lovćenska vila, simbol slobode i ljubavi prema domovini, podignut dobrovoljnim prilozima crnogorskih iseljenika 1939. godine na Cetinju; rad istaknutog crnogorskog vajara Rista Stijovića. Skulptura vitke đevojke, Crnogorke, s pogledom prema Lovćenu; u njenoj lijevoj ruci lovorov vijenac, u desnoj mač!

Spomenik iseljenicima, koliko mi je poznato, postoji još samo u glavnom gradu Urugvaja, Montevideu.

Radili su Crnogorci još od sredine devetnaestog vijeka po svijetu “najteže rabote”; poslove, “koje oni nijesu šćeli”.

U američkom rudarskom Hazeltonu gotovo cijela generacija Crnogoraca je propala; rijetko su se ženili, čekali da zarade i da se vrate kući. Većinom su bili Ceklinjani, Crmničani, a bilo ih je i iz Riječke Nahije...

…Imao je Rade Šarčević šesnaest godina kada je, početkom dvadesetog vijeka, iz zavičajnog Gluhog Dola stigao u Ameriku. Kao četrnaestogodišnjak, nosio je municiju na Taraboš. Bio rudar u Hazeltonu i često je svojim sinovima, Vladu, Voju i Nikoli, govorio: „Radite što hoćete, ulice čistite, ali nemojte biti rudari“.

…Snjegopadnog novembarskog dana, sjedim u restoranu „Vladimirs“ braće Šarčević u Detroitu. Zahvalni su ocu koji ih je, na izmaku dječaštva, uputio u Crmnicu.

- Jeste, otac je želio da budemo Crnogorci! U Gluhom Dolu živjeli smo lijepo. Otac je šiljao pomalo para; u selu smo imali voćke, koze, pašnjake. Onda je došao Drugi svjetski rat i ja sam se priključio partizanima, zatim sam sa engleskom i američkom vojskom u Italiji ostao dvije i po godine, a krajem 1946. vratio se u Ameriku - priča mi najstariji od braće, Vlado Šarčević. - Tamo me dočekao još jedan rat; dvije i po godine proveo sam u Korejskom ratu, ali u pozadini, u Teksasu, odakle smo šiljali trupe na front. Nikad ljepše nijesam proveo u životu! Imao sam dobru platu, mlad; u dvadeset šestoj godini postao sam oficir. Čovjek je gospodin u američkoj vojsci. Fin je taj Teksas, samo što je vrućina; u Teksasu su najljepše žene. Pitaju me okle sam, a ja im kažem da sam iz Montenegra. A one onda pitaju đe je ta država u Americi? Ja im kažem: tu, kod Detroita...

Iako se danas živi u „globalnom selu“, crnogorski iseljenici nastoje da se ne odrode; četrvrta, peta i šesta generacija sve više se interesuje za svoje porijeklo.

Teoretičari komunikacije nagovještavaju da će, zbog sve bržeg komuniciranja među narodima i državama, i najizolovaniji kulturni prostori biti podvrgnuti uticaju univerzalne masovne kulture. Ako se te prognoze ostvare, održavanje specifičnih vrijednosti iseljenika, očigledno, biće otežano.

Vlada Crne Gore osnovala je prije dvije godine Savjet za saradnju sa iseljenicima, sastavljen od predstavnika crnogorskih iseljeničkih organizacija širom svijeta i istaknutih ličnosti iz Crne Gore. Predsjednik Savjeta, dr Nenad Popović, koji živi i radi u Frankfurtu, upravo je zakazao treću sjednicu Savjeta koja će se održati 27. jula 2018. u Podgorici. A tri dana kasnije, 30. jula, u Gusinju će biti organizovan Dan iseljenika. U saradnji sa Opštinom Gusinje održaće se, pored ostalog, Okrugli sto o ulozi i značaju dijaspore u perspektivi razvoja Crne Gore.

- Crna Gora nam nikad nije išla sa pameti - reče mi davno u Sidneju stari crnogorski iseljenik Savo Bečić. - Ono tamo, nama je vazda doma!

Autor je diplomirani pravnik, novinar, pisac, član Savjeta za saradnju sa iseljenicima