Otišle su i nisu se vratile - Vijesti.me
STAV

Otišle su i nisu se vratile

Ilustracija
Ilustracija

Ili: Drumovi odoše, a ja ostah

Nema zvijezde Danice. I zaista, moje zvijezde odavno svijetle u nekoj drugoj sredini. Ovih dana je tačno dvije godine otkako sam poslednji put vidio svoju rođenu sestru Mirjanu koja je prije desetak godina pošla od kuće u bijeli svijet da juri svoju koru hleba i komad sreće. Sledeće sedmice se navršava pola godine otkako sam poslednji put vidio svoju drugu rođenu sestru, Jelenu, koja je takođe pošla u bijeli svijet. Ostao sam sam.

Tužno, zar ne? Ipak, zavisi kako se na to gleda. Recimo, bilo mi je tužnije da ih gledam kući kako se nerviraju zbog nemogućnosti da nađu pristojan posao. Kako sjede i čekaju da im roditelji odveć zatrpani kreditima daju nešto novca da izađu iz tog kućnog pritvora, oivičenog u četiri zida. Jer, zaista, šta je život bez novca, sem zatvor u kom se borimo čak i za vazduh?

No, otišle su. Nisu se vratile onda kad su rekle da će se vratiti. Ne, nisu slagale, a i da jesu, ne zamjeram im. Naprosto, nemaju gdje da se vrate. Sačekala bi ih opet ista i depresivna situacija. Isti mali, i - sa našim stalno uvećavajućim saldom godina - sve tješnji i tješnji stan. I, naravno, sačekao bi ih isti onaj posao koji nemaju.

S druge strane, dani nevoljno i dosadno prolaze, kotrljaju se, otaljavaju, uglavnom sa rijetkim trenucima sreće i čestom gomilom ničega, kako to obično i biva u ovim našim vrletima. U tom svom kotrljanju se stapaju i pretvaraju u mjesece. Mjeseci nečujno prerastaju u godine, a godine - kako to samo one umiju - kopaju jaz između nas. Fejsbuk, Skajp, Viber nisu i nikad neće moći zamijeniti običan zagrljaj koji smo nekad, stideći se i izigravajući ponos - izbjegavali.

Danas bih taj ponos zgazio k’o od šale, ma zgazio bih, čini mi se, i svijet za jedan zagrljaj svojih sestara. Roditelji, s druge strane, pred očima venu. Kao da je juče bilo kad su se radovali odlasku ćerki, hrabreći se kako će tamo naučiti da žive, kako će naučiti jezike, kako će vidjeti taj veliki i moderni svijet, drugim riječima - kako će njihove mezimice vidjeti sve ono što njihovi roditelji nisu mogli, umjeli, smjeli.

Sada, mjesecima, kilometrima, pa i neprospavanim satima daleko, sada kad uprkos slikama na Fejsbuku i Viberu zaboravljamo njihov lik, njihov glas, sada kad ne znamo njhove navike, dnevne probleme i radosti, sada kad ne znamo kako izgleda njihova svakodnevica, sada kad je njihova soba prazna - mi nedostaju čak i one sitne svađe, čarke, onaj mrzovoljni jutarnji red ispred kupatila, pa čak i ona besparica s kojom smo se zajedno borili. Možda je to i ključna riječ svake sreće - Zajedno.

Odavno se kanim da napišem tekst (mada više nalikuje vapaju) o nadaleko poznatom fenomenu odlazaka mladih koji sve više napuštaju Crnu Goru i kako se, nažalost, većina njih ne vrati kući. Odlučio sam - i to sa priličnom dozom straha - da započnem tekst ličnim primjerom, ili, bolje rečeno, ličnom tugom i žalom za mojim najbližima. Ipak, potpuno sam siguran da i vi, čitaoci, imate slične ili gotovo iste primjere u svojoj užoj ili široj porodici. Drugim riječima, ovaj tekst bi mnogi mogli da potpišu svojim imenom i, siguran sam, ne bi pogriješili.

Govoreći jezikom brojki, samo ovog ljeta je preko 2.000 mladih preko studentskih programa pošlo u SAD da radi tokom sezone. Procenat onih koji se odluče da (ilegalno) ostanu je iz godine u godinu sve veći. Računica američke administracije je potpuno jasna: samo studenti koji u roku polažu ispite na crnogorskim (i onim u Srbiji) fakultetima mogu dobiti radnu studentsku vizu, što će reći, samo dobri studenti.

Preciznije govoreći, našu mladu intelektualnu elitu, onu elitu na kojoj se zasniva budućnost i napredak svake ozbiljne države - dobijaju kao najobičniju radnu snagu, koja uglavnom obavlja poslove konobara, spasilaca, šankera i slično, naravno uz dužno poštovanje prema tim profesijama. Svi bolji poslovi su rezervisani za Amerikance. No, čak i takvi poslovi našim studentima predstavljaju oazu sreće i odskočnu dasku za bijeg iz ove depresivne sredine. Umjesto našeg ništa, prihvataju američko - nešto. No, složićete se, to nije rješenje.

Naša djeca, sestre, sinovi, ćerke, prijatelji, kumovi nam na oči nestaju. Nestaju, ljudi! Nestaju toliko da i sama ta riječ boli. Odlaze nam, ne vraćaju se kući. Ovo nije izlizana priča ‘’Niđe nebo nije plavo kao iznad Crne Gore’’, već ozbiljan, dubok i realan problem. Naši najbolji i, očito, najhrabriji i najsposobniji izdanci idu da crnče po svijetu, dok mamini i tatini sinovi - uglavnom sa članskom kartom DPS-a u džepu - polako nasljeđuju mamine i tatine okoštale funkcije. Ukoliko sagledamo širu sliku, pa probamo da bacimo pogled 50-100 godina unaprijed, šta ćemo vidjeti tamo? Malobrojnu naciju i, bojim se, naciju idiota.

Dakle, stvar je više nego jasna. Za ovakvo stanje je kriva isključivo vlast i tu se ne treba zavaravati, niti dodatno filozofirati/lamentirati. Među studentima koji odlaze, sasvim sam siguran da ima i dobar dio onih čiji roditelji svojski podržavaju vlast. Dok se osvijeste, biće kasno. Šta uraditi, koje je rješenje, kako natjerati naše mlade da iskoriste povratne karte i vrate se kući?

Za početak - siguran posao. Pa onda stabilna plata od koje se može živjeti, a ne preživljavati. Nakon toga, povoljna stambena politika u kojoj mladi neće živjeti do 45. godine sa svojim roditeljima, po uzoru na jednog poznanika koji je izjavio ‘’Ne može se živjeti od đedove penzije. Moram ga zaposliti neđe!’’ Tek tako obezbijeđeni mogu misliti o porodici i, važnije, o natalitetu koji nam je tako očajnički potreban.

Najzad, da sve ovo ne bi bio samo puki spisak želja, potreban je ključni preduslov: malo, samo malo, mrvicu - hrabrosti. Hrabrosti da se sinovima funkcionera jasno stavi do znanja da ne mogu da kupuju hotele, otvaraju diskoteke, voze ferarije i poršee. Prkosa da se ne postupa po naređenju policije dok brani sistem od mladosti. Bunta kakav samo priliči mladim godinama. Bijesa da izađemo na proteste i da se izborimo za ono što nam pripada. Smjelosti da na izborima zaokružimo slobodu, ma kako se ona zvala. Čojstva da branimo našu izranjavanu zemlju.

Samo na taj način će se djeca vratiti u zagrljaj roditeljima, sestra bratu, brat sestri, djevojka momku, muž ženi, i, najvažnije - kidnapovana budućnost svojoj Crnoj Gori. Jer, voda je toliko nadošla da nam namještaj odavno pluta po kući. Ne, više nije vrijeme ni za politiku, ni za dileme, ni trileme, ni za nećkanje, pa čak ni za moral. Vrijeme je za MORAŠ.

P.S. Vidimo se na protestima i, pravo da vam kažem, baš me briga ko će ih organizovati, samo nek krene grudva slobode opet. I opet. I opet. Koliko god bude potrebno. Jer, kako neko reče, Sloboda se ne dobija, već osvaja.


Vidi sve komentare

Najčitanije iz sekcije Kolumne