Podijeljena duša Njemačke - Vijesti.me
EVROPA KOD KUĆE I VANI

Podijeljena duša Njemačke

Nije iznenađujuće to što danas istočni Njemci razmišljaju, osjećaju i glasaju drugačije od zapadnih. Njemačka je jedna zemlja sa dvije duše

Berlinski zid
Berlinski zid (Foto: Shutterstock)

Njemačka će u novembru obilježiti 30. godišnjicu pada Berlinskog zida. Ipak, zemlja nije u dobrom raspoloženju, prazničnih zdravica neće biti mnogo - posebno ne na istoku.

Danas više od trećine istočnih Njemaca sebe naziva građanima drugog reda. Uprkos očekivanjima koja su imali u trenutku ujedinjenja Njemačke 1990. godine, istok zemlje nije postao napredan kao njen zapad. Nije iznenađujuće to što danas istočni Njemci razmišljaju, osjećaju i glasaju drugačije od zapadnih. Njemačka je jedna zemlja sa dvije duše.

Najnoviji dokaz za ovu tvrdnju imali smo 1. septembra kada je ksenofobna ultradesničarska partija “Alternativa za Njemačku” (AfD) ubjedljivo osvojila drugo mjesto na regionalnim izborima u istočnonjemačkim oblastima Saksonija i Bradenburg, dobivši 27,5, odnosno 23,5 odsto glasova. U oblastima zapadne Njemačke AfD obično ima dvostuko manje glasova.

Politička podjela Njemačke na istok i zapad posljedica je oštrih ekonomskih kontrasta. U periodu od 1991-1996. prihodi po glavi stanovnika u istočnoj Njemačkoj porasli su sa 42% na 67% u odnosu na pokazatelje u zapadnom dijelu zemlje. Drugim riječima, proces ekonomskog približavanja istočne i zapadne Njemačke, započet nakon 1989. godine, praktično je zaustavljen prije oko 25 godina. Bivši kancelar Njemačke Helmut Kol predviđao je 1990. da će se na istoku zemlje pojaviti “rascvjetali pejzaži”, ali se ta predviđanja do sada nisu materijalizovala.

Ekonomska konvergencija unutar Njemačke zaustavljena je uglavnom zbog političkih odluka. Uoči ujedinjenja u oktobru 1990, zapadnonjemačka vlada je odlučila preko noći da liberalizuje trgovinu sa Istočnom Njemačkom. Sve barijere, koje su ometale protok kapitala i rada, bile su uklonjenje, a istočnoevropska marka (Ostmark) konvertovana je u zapadnonjemačku po kursu 1:1 za manje sume i 2:1 za veće iznose. Monetarna reforma dovela je do rasta istočnojemačkih plata do zapadnonjemačkog nivoa, iako je produktivnost na istoku bila tek 10% u odnosu na zapadne pokazatelje. U rezultatu je industrijski sektor Istočne Njemačke preko noći bankrotirao a njegova preduzeća izgubila su sva svoja istočnoevropska tržišta.

Vlada Istočne Njemačke je 1990. formirala novu agenciju (Treuhandanstalt) s ciljem da pomogne oživljavanje industrije u zemlji. Ta se agencija bavila privatizacijom i prodajom istočnonjemačkih preduzeća i imovine zapadnim kompanijama, pri čemu nerijetko za simboličnu cijenu od jedne marke u zamjenu za garanciju da će radna mjesta biti sačuvana. Tako velika subvencija stimulisala je zapadnonjemačke firme da se premještaju na istok, čak i uprkos gubitku komparativne prednosti u vidu nižih plata. Program je profunkcionisao: 1994. godine Treuhandanstalt je prodao praktično sva istočnonjemačka preduzeća zapadnim investitorima, pa je agencija zatvorena.

Neko vrijeme istočnoevropska ekonomija je brzo rasla i počela da dostiže ekonomiju zapadne Njemačke. Ali Treuhandanstalt više nije davao subvencije, a bez toga zapadne kompanije nisu htjele da investiraju u istočnu Njemačku. Investicije su presušile i proces približavanja istoka i zapada je zaustavljen.

Međuti, istočni Njemci su mrzjeli Treuhandanstalt; smatrali su ga organom vlasti koji besplatno razdaje vrijednu imovinu zapadnim kompanijama. Prvi predsjednik te agencije, Detlev Roveder, ubijen je 1991. godine, a čak i danas populističke njemačke partije - ultraljevičarska Die Linke i ultradesničarska AfD - krive tu organizaciju za ekonomske teškoće u Njemačkoj.

Nakon 1989. godine istočnim Njemcima su govorili da Treuhandanstalt nije imao nikakvu alternativu zato što nisu imali visoko kvalitene proizvode za prodaju. Ipak, zakon komparativne prednosti kaže da zemlja uvijek ima nešto za prodaju ako ima niske plate i cijene. Nažalost, visoke plate i cijene, koje su rezultat monetarne reforme iz 1990. godine, nisu dozvolili ekonomiji Istočne Njemačke da postigne uspjehe do kakvih su došle druge zemlje Istočne Evrope nakon pada komunizma.

Obrazloženje da se „nema šta prodati“ i „industrijski sektor male vrijednosti“ ranilo je istočnonjemačku dušu. Ljudi su osjećali da ih u tržišnoj ekonomiji niko ne cijeni i da gube dostojanstvo. Toko 1990-ih radila sam na Humbolt univerzitetu u Berlinu na istoku grada i lično sam posmatrala kako istočne Njemce obuzima osjećaj beskorisnosti.

Najveća greška njemačke vlade, međutim, jeste zatvaranje Treuhandanstalta nakon prodaje sve istočne imovine. Ta agencija je zapravo trebalo i dalje da nudi subvencije inostranim firmama koje su željele da ulažu u istočnu Njemačku kako bi bile nadoknađene visoke plate.

Ipak, Njemačkoj nikada nije kasno da ponovo pokrene proces ekonomskog približavanja. Ohrabruje to što je vlada sada počela da razmatra ideje kako da se izjednači kvalitet života na istoku i na zapadu zemlje. Uz ekonomske stimulanse za inostrana ulaganja u istočnu Njemačku vlasti bi mogle pomoći da se pojave razvijene zone o kojima je govorio Kol.

Ekonomska obnova na istoku ne bi donijela samo materijalne koristi. Ona bi pomogla da se zacijeli rana psihološkog rascjepa Njemačke i da se, samim tim, umanji vjerovatnoća da će istočni Njemci glasati za ekstemističke partije koje ih hrane strahovima.

Autorka je profesorica ekonomije na Univerzitetu Minhen
Copyright: Project

Syndicate, 2019.


Najčitanije iz sekcije Kolumne