Premijeru, ili jesi ili nisi - Vijesti.me
LOVAC NA ZMAJEVE

Premijeru, ili jesi ili nisi

Crna Gora ne može da preživi Đukanovića. Ne onog iz 1997. ili 2002, već ovog iz 2020. Ako Marković to ne shvata onda loše i za njega i, što je važnije - loše i za državu

Đukanović i Marković
Đukanović i Marković (Foto: Filip Roganović)

"Pred zakonom svi moraju biti istinski jednaki. Vladini zvaničnici moraju da rade neumorno da poboljšaju život građana a ne da koriste pozicije moći za ostvarenje vlastitih interesa. Vladavina prava, meritokratija, inkluzija - to su zapadne vrijednosti...”

Ako je Amerika najvažniji ili najpouzdaniji partner Crne Gore, onda ove riječi ili dobra namjera ambasadorke Rajnke ne mogu da se dovedu u pitanje. Samim tim ovo se može uzeti i kao realna ocjena učinka Vlade koja po Ustavu vodi unutrašnju i spoljnu politiku.

Iako zna da je Crna Gora partijska država u kojoj je moć davno izmještena iz institucija i skoncentrisana u uskom krugu ljudi koji su povezani porodičnim, prijateljskim i biznis vezama, ambasadorku Rajnke to više ne zanima. Očito ni naši najvažniji partneri ne žele dalje da žmure na “stabilokratiju” koja decenijama urušava zapadne standarde i vrijednosti. Zato je na neki način pomenuto pismo i indirektna poruka premijeru: ili jesi ili nisi. Važnija je stabilnost institucija nego stabilnost DPS.

Lista 10 najmoćnijih ljudi u CG koju su nedavno objavile Vijesti govori mnogo toga. Prva tri mjesta, uz Gospodara Crne Gore, zauzimaju dva lica koja nemaju veze ni sa Vladom ni sa strankom. Nijesu ni ministri, ni zamjenici predsjednika partije već “samo” brat i prijatelj Šefa. Otud ugledni njemački nedjeljnik Špigl konstatuje da “Đukanović, članovi njegove porodice i uži krug bliskih saradnika već tri decenije vladaju zemljom kao da je to njihovo privatno imanje”. I zaključuje: ”Umiješani su u brojne korupcionaške afere, a da za njih nikada nisu morali da odgovaraju.“ Ima li bolnije definicije onoga što birokrate iz EU u svojim izvještajima već dugo definišu sintagmom “zarobljene institucije”?!

Tako smo, sa standardima privatne a ne demokratske države, dočekali kongres DPS. Koji je umjesto fokusa na pitanja koja pokreće ambasadorka ili posljednji progres riport EK, čitavu pozornost prebacio na jednu kartu - autokefalnu crkvu! Time je najveća partija u CG vratila društvo u predreferendumsko vrijeme. Prvo crkva pa demokratija. Kao što je onda bilo - prvo status pa standardi. Zvuči poznato, zar ne. Đukanović je odavno izgubio kontakt sa realnošću, ovo je bio vrhunac - poželio je da bude gospodar i na nebu a ne samo na zemlji. Uz Šefa želi da postane i patrijarh i da nam “nakon države obnovi i crkvu”.

Sve pomenuto, i ono o čemu govori ambasadorka SAD i ovo o čemu pise Špigl, dovelo je državu u najdelikatniju situaciju u posljednjih petnaestak godina. Crna Gora je u novu 2020. ušla dramatično podijeljena na svim poljima, ovozemaljskim i onozemaljskim. Skupštinski Odbor koji je konsenzusom trebalo da dovede do rješenja koja će naredne izbore učiniti neupitnim - doživio je fijasko. Dok je kontroverzni Zakon o vjerskim zajednicama podigao tenzije i izveo na ulice hiljade ljudi. Predsjednik države i kreator ovakvog stanja i atmosfere je odletio za Majami, da sa pristojne daljine gleda premijera kako junački i uzdržano trpi šamare i lekcije Đukanovićevog partnera i velikog saveznika Vučića. Doživjeli smo da mir u državi najviše zavisi od mitropolita Amfilohija i on je prvi put opravdao povjerenje. Za sad. Čime je najviše izdao Mila i Vučića, DPS i DF. Nakon Đukanovićevog blijedog i dezorijentisanog intervjua Vučićevom Tanjugu, jasno je da su lideri DPS i SNS ušli u pitanje statusa SPC u Crnoj Gori uz prethodni dogovor. Sa dva cilja - da se sruši zajednički neprijatelj Amfilohije Radović i da se u izbornoj godini baci koska i glasačko stado u obje države grupiše pod takozvani patriotski barjak. I da se na taj način skrene pažnja sa tema korupcije, nepotizma, kriminala, medija, koje EK detektuje i u CG i u Srbiji kao najvažnije i najveće probleme... Đukanović kao da je prvi put izigran i njegov pokušaj da na identitetskim pitanjima politički profitira - ne radi. Ni DF, iako se trudi, ne može da mu pomogne jer su se i Amfilohije i njegovi saradnici odrekli njihovih usluga i profesionalnog srbovanja.

Đukanović je izgubio i međunarodni i unutrašnji kredibilitet tako da je teško zamisliti da bi on mogao biti faktor stabilizacije prilika i rješenja problema. Zato se nameće pitanje: ima li Crna Gora premijera.

Odgovor na ovo pitanje daće naredni dani i nedjelje. Bez stabilnosti u 2020. Crna Gora može da doživi finansijski a onda i politički kolaps. A stabilnosti nema bez dijaloga sa MCP i bez fer izbora čije rezultate niko neće dovesti u pitanje. Marković je, za razliku od svog Šefa, pokazao da osjeća Crnu Goru bolje nego On, ali je između rizičnog ulaska u otvorenu konfrontaciju, koja bi mu možda i donijela liderstvo, i druge relaksirane i sigurne opcije, ostanka u sjenci velikog Vođe, odabrao ovo drugo. Što je do Kongresa djelovalo kao pragmatičan potez. Čuvanje jedinstva stranke, uz zadržavanje pozicije drugog čovjeka.

Međutim, složena situacija dovodi premijera pred izbor - ili jesi ili nisi. A skoro da bi se moglo reći da je to izbor pred kojim se nalazi i država. Crna Gora ne može da preživi Đukanovića. Ne onog iz 1997. ili 2002, već ovog iz 2020. Ako Marković to ne shvata onda loše i za njega i, što je važnije - loše i za državu. Da nije Đukanovićeve sjenke, Marković bi za deset dana mogao da riješi pitanje stabilnosti. I da otvori ozbiljan dijalog sa Amfilohijem i MCP i dođe do dogovora sa građanskom opozicijom oko izbornih uslova. Amfilohije šalje signale da nije onaj iz 1991. i da razumije kako je dosadašnji status pravoslavne crkve u CG neodrživ. Ono što predlaže danski doktorand Sagau, autonomna a ne autokefalna crkva, djeluje kao razuman kompromis. Ako premijer to zna, zašto ne preuzme odgovornost i započne dijalog. Ako je Amfilohije toga svjestan trebalo bi i sam da krene ka premijeru. I dijalogu.

Posebno ako i jedan i drugi vide da je većinska Crna Gora, čak ubjedljivo, na strani normalnosti. Da se život vrati u normalu, da se vlast vrati u institucije, pravda u tužilaštvo i sudove, polemika u parlament a propovijedi u crkve. Da dolaze nove investicije, da turistička sezona bude bolja od prošlogodišnje a ekonomija da poraste više od 4 odsto.

Korupcija i slaba vladavina prava su usporili napredak Crne Gore prema evroatlantskim integracijama, uključujući članstvo u EU, i stvorili nejednakosti i barijere koje pogađaju obične građane. Da budemo jasni, pojam ‘vladavina prava’ mnogo je više od riječi”, kaže ambasadorka SAD.

Kao premijer, Marković treba da pokaže kako politika može drugačije da se vodi. I kako nije premijer u sjenci. To je interes i građana i države. To je čak interes i DPS jer nastavak destabilizacije i ples po oštrici noža samo može da njihovu, tri decenije dugu, vlast dovede u mnogo veće probleme. Kao u svim nedemokratskim sistemima, Vođa posljednji sazna da je ostao sam. Zato će oni koji mu ovih dana sugerišu kako mu ni tomos ne treba i kako su mu Miraš i društvo dovoljni da ima autokefalnu crkvu, prvi potrčati da uđu u odbor za ispraćaj stabilokrate. Ponekad demokratski, mnogo češće nedemokratski. Premijer ne treba da čeka taj trenutak. On treba da radi svoj posao. Preuzme unutrašnju i spoljnu politiku u svoje ruke i otvori proces rješavanja pomenutih krupnih pitanja. Kompromis je nužan Crnoj Gori kao nikad i najveća je odgovornost na Vladi i premijeru da dovedu društvo do tog cilja i dogovora oko svih važnih pitanja. Politika predsjednika Crne Gore koji misli da gradi budućnost zemlje tretirajući naše Srbe kao nacionalnu manjinu je suluda i duboko anticrnogorska. Jer ovdje 95 odsto pravoslavnog stanovništva Crnu Goru doživljava kao svoju državu i ne bi je mijenjalo ni za Vučićevu Srbiju, još manje za Dodikovu zločinačku tvorevinu. Čak se u istom procentu svi oni osjećaju Crnogorcima i tako bi se izjasnili naredne godine na popisu kada bi državna politika bila da crnogorstvo, onima koji tako žele i osjećaju, ne isključuje srpstvo! Ili pravoslavlje. Od braće i prijatelja ne treba praviti neprijatelje već podjednako važne i poštovane građane jedine i naše Crne Gore.

Zato Marković ove 2020. ima veliku šansu da bude ono što je mladi i ne toliko potrošeni Đukanović postao 1997. Premijeru, ili jesi ili nisi.


Vidi sve komentare

Najčitanije iz sekcije Kolumne