Protesti u digitalnoj eri - Vijesti.me
SVIJET U RIJEČIMA

Protesti u digitalnoj eri

Modernim demonstracijama često nedostaju vještine liderstva i formiranje koalicija, ono što kolektivne primjedbe može pretvoriti u stvarnu promjenu

Protest u Londonu tokom Trapove posjete
Protest u Londonu tokom Trapove posjete (Foto: Reuters)

Izbori i referendumi su dva načina na koje ljudi mogu da saopšte kakvu upravu žele. Protest je druga mogućnost koja pokazuje da su pravo na slobodu okupljanja i slobodu govora zaštićeni u većini demokratija.

Danas se u mnogim demokratijama ta prava koriste u punoj mjeri. U martu su klimatski aktivisti i protesti vezani za bregzit djelimično blokirali London, a demonstranti su već tada pravili planove za nedavnu državnu posjetu predsjednika SAD Donalda Trampa Velikoj Britaniji. U Francuskoj, Žuti prsluci izlaze na proteste svake subote.

Društvene mreže pojednostavile su organizaciju masovnih protestnih akcija. Zahvaljujući Tviteru, Fejsbuku i Instagramu, ljudi koji imaju zajednički cilj mogu u trenutku podstaknuti jedan drugog razmjenjujući detaljnu informaciju. Ali ovim modernim demonstracijama često nedostaju vještine liderstva i formiranje koalicija, ono što kolektivne primjedbe može pretvoriti u stvarnu promjenu.

Istina, široki protesti mogu pomoći da problem dođe na dnevni red i da se u vezi s njim otvore javne debate.

Ali čak i u demokratskim državama ni velika masa ljudi često nije dovoljna da utiče na vlasti. Masovne antiratne demonstracije i Velikoj Britaniji i SAD u februaru 2003. godine nisu smetale ovim zemljana da napadnu Irak već sljedećeg mjeseca. Pokret Okupiraj Vol Strit iz 2011, koji je zahvatio oko 900 gradova u čitavom svijetu, nije postigao nikakav konkretan cilj. Isto kao i tri Marša žena održana u gradovima širom svijeta od 2017. do 2019.

Prije pojave društvenih mreža organizacija efikasnih masovnih demonstracija zahtijevala je više vremena i napora. Aktivisti su morali da planiraju, prikupljaju novac za oglašavanje u novinama, morali su da prave telefonske spiskove i nalaze inspirativne govornike koji će privući mase. Sve je to zahtijevalo odgovarajuće vođstvo kako bi ljudi bili sigurni da je ulaganje vremena, novca i veza u proteste bilo vrijedno toga. Nasuprot tome, novoj „adhokratiji“ koja upravlja preko društvenih medija, uz svu svoju fleksibilnost i efikasnost, često nedostaju lideri koji su u stanju da mobilišu ljude prema dobro definisanom, dostižnom cilju.

Ipak, bilo je i uspjeha. U Poljskoj su protesti organizovani 2016. godine ubijedili parlament da odbaci predloženu, praktično potpunu, zabranu abortusa. Ulične demonstracije u nekoliko velikih gradova Poljske praćene su on-lajn kampanjom i štrajkom žena - one su odbijale da idu u školu, na posao ili da obavljaju kućne poslove. Organizatori su takođe mobilisali istomišljenike u drugim zemljama Evrope a takođe i primijenili iskustva iz drugih zemalja. Najvažnije je što su demonstranti formulisali svoj jednostavan cilj - ne dopustiti usvajanje novog zakona - i njihova kampanja je na kraju izvojevala pobjedu zahvaljujući efikasnom vođstvu i preciznom planiranju. Međutim, nedavne uspješne protestne akcije u Alžiru i Sudanu naglašavaju važnost stvaranja koalicija sa predstavnicima vladajuće garniture. Demonstranti u te dvije zemlje takođe su imali jasne ciljeve, iako je postojao ogroman rizik zbog učešća u uličnim protestima protiv autoritarnih vlada. Kada su Alžirci prvi put izašli na proteste protiv bivšeg predsjednika Abdelaziza Buteflike, koji se kandidovao za peti mandat, nisu bili zaštićeni “demokratskim” pravom na slobodu okupljanja i slobodu govora, pa su prvi protesti u decembru 2018. bili brzo ugušeni.

Ipak, u martu 2019. na ulice je izašlo oko tri miliona Alžiraca. Njihov cilj je bio jasan - natjerati Butefliku da podnese ostavku. Uspjeli su ne samo zahvaljujući brojnosti već i zato što je njihova upornost na kraju natjerala alžirsku vojsku da im se pridruži i prinudi Butefilku da napusti svoju funkciju. U Sudanu tromjesečni opštenarodni protesti na kraju ubijedili vojsku da zbaci predsjednika Omara el Bašira.

Ti tako malo vjerovatni savezi između demonstranata i vojske imali su odlučujući značaj i u Sudanu i u Alžiru. U mnogim protestnim pokretima smatraju da je teško stvarati koalicije sa onima koji su u vlasti i daju prednost nemirima i direktnoj konfrontaciji sa režimom. Ali najefikasniji protesti usmjereni su na to da kooptiraju sa nekima od onih koji imaju uticaj kako bi i tako oslabili režim. Na primjer, kampanja Mahatme Gandija protiv britanske uprave u Indiji nije se direktno suprotstavljala kolonijalnoj vlasti. Umjesto toga, a uz prvobitnu sumnjičavost njegovih saboraca, Gandi je 1930. počeo protestni marš protiv britanskog poreza na so.

Društvene mreže obično ometaju stvaranje takvih malo vjerovatnih koalicija. Digitalne platforme su veoma efikasne u okupljanju velikog broja ljudi i agregaciji njihovog nezadovoljstva, ali one prije polarizuju nego što pomažu pokretu da podiže mostove.

Adhokratija može brzo da ujedini one koji kritikuju globalni kapitalizam ili plan Velike Britanije da napusti Evropsku uniju. Ipak, potrebno je mnogo više da bi se ljudi okupili oko pozitivnog cilja i mobilisali se tako da taj cilj postane dostižan.

Uspješni protesti zahtijevaju efikasno vođstvo, individualno i kolektivno. Oni moraju ići dalje od toga da sa ulice kažu “istinu o vlasti”. Promjene dolaze kada građani nalaze načina da govore istinu posredstvom snaga u koalicijama koje teško mogu biti formirane na internetu. Digitalni alati mogu biti od pomoći efikasnijoj političkoj organizaciji. Ali oni nikada ne smiju biti razmatrani kao njena alternativa.

Autorka je dekanica Škole za upravu Blavatnik na Univerzitetu Oksford Copyright: Project Syndicate, 2019.