U decembru se navršava ravno deset godina od velike konferencije o klimi i klimatskim promjenama održane u Kopenhagenu 2009. Poslije toga su održani i drugi važni skupovi posvećeni ovom aktuelnom problemu današnjice, ali su oni bili daleko od one društvene dinamike koju je proizveo eksplozivni koktel, sačinjen od zahtjeva za smanjenjem zagrijavanja atmosfere i zahtjeva da se društvo radikalno promijeni, tako karakterističan za skup u Kopenhagenu.
Konferencija se na državničkom nivou ljuljala između uspjeha i neuspjeha, štaviše, bila je blizu pravog debakla. Obamino toleranto nastupanje shvaćeno je kao slabost jedine super sile, što je skup odvelo u drugi, manje ‘klimatski’ orijentisan pravac. Zapravo, svelo ga je na potezanje konopca između velikih sila.
Ali to je bio samo jedan nivo događaja, ne nevažan, ali daleko ispod nevjerovatnog vrenja koje je konferencija pokrenula među aktivistima, a da ne govorimo o uzbuđenju koje se uselilo u svakog stanovnika ove male zemlje. Pogotovo u stanovnike ovog grada, obično prizemljene i skeptične Kopenhažane. Kako sam ne samo kao novinar, nego i kao taj obični stanovnik, pratila konferenciju, mogu slobodno reći da sam polifoniju događaja, tu jedinstvenu pomiješanost globalnog i lokalnog koje se miješalo i sukobljavalo tih dana na svakom koraku, doživjela toliko prisno da vlastito svjedočenje mogu bez lažne skromnosti nazvati primarnim izvorom.
Iako je termin konferencije lukavo smješten u vrijeme pred Božić, kad su ljudi obično zaokupljeni ličnim, malim i velikim susretima, nabavkom božićne patke i božićne prasetine, kakve dobre flaše porto-vina po povoljnoj cijeni, i kad su emisije jutarnjeg programa pune recepata najboljih sitnih kolača, strah od duha nekih ranijih konferencija bio je sveprisutan. Taj strah da sve može da izmakne kontroli kao prilikom jedne konferencije u susjednoj Švedskoj, kada su klimatski aktivisti prosto devastirali gradsko jezgro u kom se konferencija održavala kao da je napravljeno od kartona, nadvio se kao oklop nad Kopenhagenom.
A onda, kada je došao dan D, subota, 12. decembar, dan kada sam poluotvorenih usta i izbuljenih očiju ispratila kolonu od impozantnih 100.000 aktivista na njenom maršu prema konferencijskom središtu, shvatila sam da sve nije revolucija u čaši vode tokom koje će se mladi ljudi izvikati u dva neradna, vikend dana i poslije se vratiti na posao i u škole.
Shvatila sam da sve nije paranoja policije i njenih bosova koji su uprkos provincijskim protestima tražili stalno novo i novo pojačanje upravo iz te iste provincije, predosjećajući da bi se moglo dogoditi nešto ekstraordinarno. U skoro borbenom poretku, aktivisti su uzvikivali parole koje su klima-aktivizam miješali sa društvenim radikalizmom. Climate justice now, Act now, Abolish capitalism, tražilo se sad i ovdje. Iako su aktivistkinje Hare Krishne pokreta bile odjeve u bijelu, gotovo nevjestinsku odjeću i dijelile prisutnima šampanjac i grožđe, tako pokušavajući da ublaže opasnost, miris opasnosti koji je bio u vazduhu nije se dao ublažiti. Najzloslutnije su djelovali Danski autonomi odjeveni od glave do pete u crno i stupajući u kompaktnom poretku. Gledali su drsko u pravcu kordona policije i sa ponekim, fuck you isturenim prstom, pokazivali šta misle. Ovo je naš grad, ne bojimo se nikoga, vi ste naš zakleti neprijatelj, i ako treba tući ćemo se, nedvosmisleno su poručivali. U ovu kolonu je s mikrofonom u ruci bila upletena i Asne Seierstad, čuvena norveška novinarka, po čijoj mimici sam vidjela da vrag svakog časa može da odnese šalu. Kao što je nekada Christiane Amanpour, novinarka CNN-a, nepogrešivo bila na mjestu gdje će biti belaja, tako je i Asne Seierstad imala sličan njuh za ovu vrstu događaja i sada je dramatično izvještavala sa lica mjesta i iz časa u čas.
Odnekud mi je pao na pamet i filmski spektakl Doktor Živago, one njegove sekvence kad demonstranti najavljujući skoru Oktobarsku revoluciju prolaze ulicom i izazivaju cinične primjedbe buržoazije koja na trenutak prekida neki svoj interni skup. S naše strane, istina, nisu padale cinične primjedbe da će demonstranti Internacionalu pjevati bolje uhodani poslije pobjede, kao u filmu što su padale. A i sve je djelovalo dobro i predobro organizovano i orkestrirano, sms-telefonija i mejl-pošta su odradili svoje i sazvali širom Evrope, pa i svijeta, dovoljan broj aktivista koji su sada, izljeveni po ulicama Kopenhagena predstavljali respektabilan faktor. Samo je bilo pitanje kako će ti isti aktivisti upotrijebiti moć koju su očigledno posjedovali.
Stajala sam ravno dva sata s bilježnicom u ruci na jednom od mostova koji povezuje dio grada u kome se nalazi danski parlament i berza, sa ostrvom Amagerom preko koga vodi put do centra u kom se održavala konferencija na državničkom nivou. Ispred mene je svo vrijeme stajao kordon policajaca, momci i djevojke u skoro dartvederovskoj opremi i plus još sa policijskim psima oko sebe. Da li će biti u stanju da upotrijebe silu protiv svojih vršnjaka u koloni koja maršira tu ispred njih, ko brani naš, moj svijet, klima-aktivisti koji, ultimativno i sad-pa-sad, traže klima-pravdu na svjetskom nivou, ili pak ovi mladi ljudi koji brane grad, pa i božićnu idilu koja je aktuelna samo nekoliko ulica odavde, sjećam se da sam si postavljala pitanje, simpatizirajući čas jednu, čas drugu stranu.
Kada je kolona konačno prešla na drugu stranu mosta, odahnula sam kao uostalom i brojni Danci koji su stajali neko vrijeme, nećkajući se da li da pređu most i nastave za kolonom. Policija je, srećom, brzo zatvorila put za kolonom i stavila ad acta sve dileme. Pažnju mi je privukla mala robusna mašina za čišćenje ulica koja je, samo što je kolona zamakla, počela s efikasnim kupljenjem smeća koje je ostalo. Registrovala sam i dva-tri razbijena prozora na zgradi berze. I to je bilo sve. Revolucija je bila oduvana, kako se to ovdje kaže. Očigledno je bilo da od jedne od najčešće izvikivanih parola Ukini kapitalizam, nema ništa. Spomenuta robusna mašina za čišćenje kao da mi je potvrđivala da je rano za to, da je kapitalizam još vitalan i da se još dobro drži.
Bilo je vrijeme za predah, za umirujuću čašu piva u nekom od kafića u centru, svega deset minuta od ovog mjesta koje je zamalo postalo poprište sukoba policije i demonstranata. Tek tu, okružena božićnim ugođajem u kom se miris prženih badema miješao sa božićnim pjesmama na brzinu sklepanih rumunskih uličnih orkestara, na mjestu gdje su ljudi kao i uvijek u to doba kupovali božićne poklone, shvatila sam koliko je građanski svijet ranjiv. I koliko je lijep, uprkos tom ponavljanju i tom tako zagušujućem božićnom kiču.
Uveče sam na TV-u čula da je ipak bilo sukoba demonstranata i policije. Nakon što je velika kolona prešla most, policija je krenula u akciju i natjerala dijelove demonstranata da posijedaju na ulicu. Ostali su tu cijelu noć, urinirajući i vršeći nuždu ispod sebe, a nekima je i zdravlje narušeno. Uprkos žučnim protestima, cilj je postignut, glavna kolona je oslabljena i kada je stigla do konferencijske zgrade, bila je bez one ubojite moći koju je imala na početku.
Sjutrašnji program pokazao je da ni tog dana ništa nije prepušteno slučaju. Potencijalni revolucionari prosto su tjerani da jure s jedne manifestacije na drugu. Samo na Radhusplazu koji važi kao glavni trg i vox populi ovog grada, govorio je crveni biskup, Južnoafrikanac Desmond Tutu i svirao popularni bend Outlandish.
Poslije podne, u blizini Glavne željezničke stanice, dobrovoljci, kojima se pridružila i policija koja samo što je skinula borbene dijelove uniforme, dijelili su učesnicima demonstracija kafu, sendviče i šargarepu. Većina ih je nakon vikend-revolucije napuštala Kopenhagen, žurila da stigne kući i pripremi se za novi radni dan. Nama, koji smo ta dva dana pratili događaje i strahovali za sudbinu grada, ostalo je da se zamislimo nad pitanjem ove i budućih vikend- revolucija koje nesumnjivo slijede kao dodaci konferencijama, pošto ove nisu više ono što su bile, promenade tehnokrata odjevenih u biznis skrojena ženska i muška odijela, naviklih da u rigidno sročenim saopštenjima za štampu saopštavaju šta je odlučeno iza zatvorenih vrata, za glavnim konferencijskim stolom.
Bonus video:
