Mihail Šiškin, Foto: Evgeniya Frolkova

INTERVJU RUSKOG PISCA MIHAILA ŠIŠKINA ZA "VIJESTI"

I u Rusiji i u Crnoj Gori nije potrebno promijeniti glumce već - komad

Šiškin je psiac kojeg u svijetu predstavljaju kao najvećeg živog ruskog književnika i istinskog nasljednika Dostojevskog, Tolstoja, Čehova, Nabokova, pa čak i samog Puškina
1920 pregleda 1 komentar(a)
Mihail Šiškin, Foto: Evgeniya Frolkova
Mihail Šiškin, Foto: Evgeniya Frolkova
Ažurirano: 03.01.2019. 11:06h

U vrijeme kada je Šekspir na Zapadu ispisivao Hamletove monologe, ruski atlas svijeta izgledao je otprilike ovako: sveta otadžbina u centru svijeta, jedina uistinu hrišćanska zemlja, okružena sa svih strana okeanom neprijatelja. Stoljećima, s pokoljenja na pokoljenje prenošeno služenje caru značilo je odricanje od tijela, volje i uma, ali je, zauzvrat, uzdizalo dušu i davalo pravedni smisao bitisanju. Ono što je ambasadorima sa obala Rajne izgledalo kao ruski despotizam i ropstvo, na obalama rijeke Moskve djelovalo je kao požrtvovano učešće u zajedničkoj borbi, u kojoj je car general, a svi ostali njegova djeca i vojnici.

Pisac Mihail Šiškin, kojeg u svijetu predstavljaju kao najvećeg živog ruskog književnika i istinskog nasljednika Dostojevskog, Tolstoja, Čehova, Nabokova, pa čak i samog Puškina, ne vidi veliku razliku između opisa svoje otadžbine sa početka teksta i sadašnje situacije. Iako je jedini je ruski pisac koji je dobio tri najznačajnija nacionalna književna priznanja - “Veliku knjigu”, “Bukera” i “Nacionalni bestseler”, od 2014. godine nije posjetio otadžbinu. Ostalo je zapamćeno njegovo pismo kojim je u februaru 2013. godine odbio poziv da bude dio ruske selekcije na jednom velikom književnom sajmu u SAD-u. U pristojno naslovljenom i s uobičajenim izrazom poštovanja završenom pismu, upućenom institucijama u Moskvi, Šiškin je Rusiju nazvao zemljom u kojoj je vlast prigrabio korumpirani kriminalni režim, kojom vladaju lupeži, u kojoj su izbori i sudstvo obična farsa, u kojoj ima političkih zatvorenika uz prostituisanu državnu televiziju i čopore samozvanaca koji donose sulude zakone. U intervjuima koji su uslijedili koristio je i žešće riječi nazivajući, na primjer, dupeliscima sve ruske umjetnike koji javno podržavaju Vladimira Putina.

O književnosti i politici, koje su za njega postale neodvojive, za “Vijesti” govori sa svoje švajcarske adrese, gdje živi od 1995. godine. Iako s lakoćom komuniciramo na engleskom jeziku, i nije problem da i pitanja dobije na jeziku koji je, zajedno sa njemačkim, studirao, mnogo mu znači da odgovori na ruskom.

Opisujući Vaš roman „Zauzimanje Izmaila“, kritičari su ocijenili: kao kod Tolstoja, uz jednu osobenost - Šiškina srećne porodice uopšte ne zanimaju - mnogo mu je bliža hiljadugodišnja ruska nesreća. Da li je to tačno?

Nisam siguran da su ti kritičari razumjeli šta je Tolstoj želio da kaže u „Ani Karenjini“, jer su “srećne porodice” referenca na čuveni početak. Glavni lik romana, mislim, naravno, na Ljevina a ne na Anu, ne traži sreću u porodici, već sreću. To su različiti pristupi životu. Pri kraju romana njemu se čini da je sreću pronašao u Bogu, u božanskoj ljubavi. Ako bi se roman nastavio dalje, Tolstoj bi morao da opisuje vrlo nesrećnu porodicu i to svoju vlastitu, koja je završila potpunim krahom, bijegom, bez ljubavi i bez opraštaja. Lično sam veoma zainteresovan za srećnu porodicu i uopšte ne želim da završim život u porodičnom paklu, kao Tolstoj. Što se tiče užasa ruske istorije, oni će biti pozadina svake ruske knjige, jer čine i pozadinu ruskog života. Mi se, zapravo, svi i sastojimo od prošlosti – svoje lične i prošlosti naše zemlje.

Napisali ste da u svojim romanima nastojite da kombinujete tehnička dotignuća zapadne književnosti sa ljudskošću ruskog pera. Možete li to da pojasnite?

Nekoliko generacija sovjetskih pisaca moralo je pisati “jednostavno” da bi ljudi mogli da razumiju, a zapadni pisci su imali slobodu složenog pisanja. U mladosti mi se činilo da su pisci u Rusiji, nalazeći se iza gvozdene zavjese, propustili neke važne faze u razvoju proze, jer Džojsa nije bilo moguće nabaviti, a čak je i Nabokov bio zabranjen. Činilo mi se da je potrebno nadoknaditi propušteno, da je najvažniji stil, a “ljudsku dušu” ruska proza ima već “od rođenja”. Mladost mi nije dala da shvatim da je nemoguće izmisliti ili pronaći neki poseban stil. Taj stil pronalazi tebe. Ne možete sjesti i izmisliti formu romana, kao što ne možete sjesti i izmisliti lice svog budućeg djeteta. Rodiće se kakvo se rodi. Stil to si ti sam. Spoljna forma romana nije toliko važna. Sve je to stvar vanjske arhitekture, hram će biti sa kulama ili bez kula. U čemu je razlika? Za hram je bitno nešto sasvim drugo: živi li Bog pod tim svodovima ili ne? Uzgred budi rečeno, mnogo je teže pisati roman “jednostavnog stila”. To je kao da u gradnji ne koristite važne alate - mnogo je teže srušiti hram bez ijednog eksera.

Vaš roman „Pismovnik“ na prvi pogled je veoma jednostavan: on - ona. Pisma. Prva ljubav. Opet pisma. Ali, on i ona žive u različitim vremenima, pišu pisma koja nikome ne stižu. O čemu je, zapravo, riječ?

“Pismovnik” je roman o zbližavanju, razumijevanju. Fizički, ljudi mogu biti bliski, živjeti u istom stanu, dijeliti bračni krevet, i pritom se uopšte međusobno ne razumjeti. A moji junaci žive svoju bliskost i razumijevanje, iako ih dijeli sve što može da dijeli ljude: hiljade kilometara, vrijeme, smrt.

Roman počinje činjenicom da je “prekinuta vremenska spona”, “the time is out of joint” (Hamletovsko: ”Ovo vreme je izišlo iz zgloba. O, prokletstvo, sram, što sam rođen da ga ja popravljam sam!”- prim.red). Ovo se, barem jednom u životu, događa svakom. Svaka osoba u životu ima trenutak kada je “prekida vremenska spona”, i za to nije obavezno roditi se kao Hamlet, već se samo roditi. Uobičajene veze stvari su se prekinule i ništa drugo se ne drži, svijet se raspada, nestaje. I ni za šta se ne možeš uhvatiti - sve gubi čvrstinu, realnost. I tek tada počinje čovjek. On mora naći sebe u toj praznini i uhvatiti se za stvarno u sebi. Tek tada počinje sadašnjost, koja ne zavisi od kalendara. Ta su pisma njihova jedina prilika da nađu sebe u drugom, u bilo kojoj osobi. A prekinuto, iščašeno vrijeme u sebi spaja čitalac.

Korica Šiškinovog romana “Pismovnik”

Zapravo, svi moji romani govore o istom. I sva književnost je o tome. O mogućnosti ili nemogućnosti da se probijemo ka drugoj osobi i pobjegnemo iz vlastitog života, kao iz kaveza. Za to imamo na raspolaganju samo riječi. Problem s riječima je u tome što su one sredstvo prenosa, ali nikad ne znate što će zapravo čitalac primiti a što će biti izgubljeno usput. Govorite, a riječi odlaze u prazninu. I zar nije tužno što je cijela velika ruska književnost prije stotinu godina otišla u prazninu? Činilo se da knjige tako velikih humanista kao što su Tolstoj, Turgenjev, Dostojevski, Čehov moraju formirati nekog posebno čovječnog čitaoca. I šta se dogodilo? Književnost je luzer (gubitnik - prim.red). Čak ni najveće knjige svijet ne mogu učiniti ni za jotu boljim. Da li stvarno mislite da će čovjek biti bolji ako pročita dobru knjigu? Mislite da oni koji su pozvali moju zemlju u svijetlu budućnost i istovremeno izdavali naredbu da se puca u sveštenike, da se potope barke s taocima, koji su dogovorili pomor glađu, koji su ubili mog djeda - nisu čitali ruske klasike? Velika ruska književnost je veliki luzer. Da nisu Čehov, Tolstoj, Dostojevski, Turgenjev, spriječili pad zemlje u Gulag u trenutku kada je trebalo napraviti zaista ozbiljan izbor? Pomogli su da nekoliko generacija bude u Gulagu. To je ono za što je ruska književnost jedino sposobna. Velika njemačka književnost nije mogla zaustaviti Njemce koji su s oduševljenjem slijedili svog firera u katastrofu. Posljednjih nekoliko godina - s pripajanjem Krima, koji se pretvorio u naše Sudete, sa ratom u Ukrajini - ja intenzivno osjećam ono što su njemački pisci osjećali krajem tridesetih. Nemoć knjige. Nemoć književnosti. Može se zamisliti šta su tih godina osjećali Tomas Man ili Herman Hese, o čemu je Štefan Cvajg mislio u Brazilu prije nego što je presudio sebi. Jer, njihovi čitaoci su bili u toj masi koja je s oduševljenjem slijedila svog firera u ponor. Zašto, za koga, za šta su oni pisali? Za koga pisati, slikati, komponovati muziku, ako se prava umjetnost ne može osloniti ni na gledaoca, ni na čitaoca, ni na slušaoca? Kada pišete knjigu, ne možete se osloniti na čitaoca, jer kakvu god da napišete uvijek će se naći neko da kaže da ste spasli književnost, sto ljudi će reći da je čitanje te gluposti nemoguće, a ostatak čovječanstva za vašu knjigu nikada neće ni saznati. Na pitanje: kome treba još jedna nova knjiga - pa u svijetu se ionako svake godine pojavljuju milioni novih - postoji samo jedan iskren odgovor: ne treba nikome. I jedino u tome je moć književnosti. Ne njena slabost, već snaga.

Avion ne leti zato što se oslanja na vazduh. Svi smo to učili u školi. Ne možeš se osloniti na vazduh - avion će neizbježno pasti na tlo. Avion leti jer se iznad krila formira bezvazdušni prostor, vakuum, i povlači avion u nebo. Da bi se odvojila od zemlje i uzletjela, prava književnost se ne oslanja na čitalačku publiku, već se apsorbuje u nebo. I odvodi čitaoca sa sobom.

Kako vidite savremenu književnu scenu u Rusiji?

Pišu sve više, čitaju sve manje. Ljudi su uvijek čitali iz jednog jednostavnog razloga: zastrašujuće je biti sam sa sobom. Ta kosmička praznina u sebi mora se brzo nečim zatvoriti. Kada čitate, prestajete biti sam - postajete neko drugi, puštate u sebe drugi svijet, popunjavate tu svemirsku rupu u sebi. Nekad su postojale samo knjige, a onda su se pojavili novi načini, tehnika se razvija. Postalo je moguće otići u bioskop i malo se izbaviti od sebe, onda se pojavio internet - sve to rješava isti problem, ali samo na uspješniji način. Sada u bježanju i spasavanju od sebe nekome pomaže televizija, nekome Fejsbuk. Onih koji se spasavaju knjigama sve je manje.

Naravno, spolja i dalje izgleda da je Rusija zemlja koja gravitira književnosti, a dokaz su gomile ljudi na sajmovima knjiga. Ali to, u stvari, ne dokazuje ništa. Vidio sam toliko sajmova po svijetu i svuda su gomile ljudi. Tako da zemalja sklonih književnosti, hvala Bogu, ima mnogo. A Rusija je zemlja sklona strahu. Posljednji put sam išao u Rusiju na sajam knjiga u Krasnojarsku, 2014. godine. Ogromne, krcate hale, u svakom uglu sjedi pisac, govori o nečemu. Interesantne knjige. Moj dobar prijatelj, Viktor Sonjkin, predstavlja prekrasan vodič o antičkom Rimu: „Ovdje je bio Rim. Savremene šetnje po drevnom gradu“. Ljude strašno zanima antički Rim. Istovremeno - godina je 2014, vodi se rat, hiljade je ubijenih, stotine hiljada izbjeglica. Ovdje, u Evropi, svima se diže kosa na glavi: Krim, rat u Ukrajini, šta se to dešava? Na svim mojim ovdašnjim nastupima evropski čitaoci pitali su samo o tome, zato što to brine ljude. Stigao sam u Rusiju - na sajmu knjiga niko ne postavlja ni jedno pitanje o tome. Svi ćute o ratu - ali sve njih strašno interesuje stari Rim! Prije dvjesta godina madam De Stal je u svojoj knjizi o putovanju po Rusiji primijetila: „Posebno začuđuje ćutanje Rusa: prećutkuju upravo ono što ih živo zanima“. U Rusiji će se tokom jednog života sve promijeniti: naziv zemlje i ulice, sistem, oblik vladavine, granice, ali se za dvjesta godina neće promijeni ništa. To je primijetio još premijer iz carske epohe, Stolipin.

Da li paradigma “pjesnik i car” i dalje funkcioniše u Rusiji?

Glavnu rusku revoluciju izveo je Puškin. Rodio se u zemlji u kojoj je kmetstvo bilo samo formalni izraz ropstva - dubinskog, unutrašnjeg, psihološkog („nacija robova, od vrha do dna sve sami robovi“). Uobičajenoj piramidi vlasti, sa čijeg vrha sudbinama velikih i malih naroda upravlja car, generalni sekretar ili predsjednik, on je supotstavio alternativnu piramidu vlasti - na njenom je vrhu pjesnik. Svevlašću ruskog tradicionalnog sistema, za kojeg je čovjek, kako je to rekao Petar I, „vojnik otadžbine“, a u Berijinoj formulaciji „logorska prašina“, Puškin suprotstavlja drugačiju, do tada u Rusiji nepoznatu vlast - vlast slobodnog stvaralačkog duha. Hijerarhiji carske svjesti, koja je našla svoj simbol u Tabeli o rangovima (sistem činova u državnoj i vojnoj službi - prim.prev) Petra I, nakon Puškina se suprotstavlja druga hijerarhija, koju niko nije ozakonio, ali je svi priznaju, uključujući i careve - „Podigoh sebi spomenik što nije rukom tvoren,/Neće mu prilaze zaboraviti puk./Celom se ponosnim uzneo nepokoren,/Nad Aleksandrov ratni luk” (prevod Milorada Pavića, prim. prev). Vlast u Rusiji se boji pjesnika zato što su, počev od Puškina, oni druga vlast, druga moć. A svi se režimi plaše dvovlašća. Zato car ili ubija pjesnika ili pokušava da ga približi sebi, ukroti, kao što je Nikolaj I pokušavao da ukroti Puškina. Ruska vlast privlači ruske pjesnike i oni iz generacije u generaciju lete ka njoj kao noćni leptiri na svjetiljku. To se nikada ne završava dobro. Meni je bliža druga tradicija odnosa pjesnika prema caru. Nju je izrazio Brodski: “Ako me zapalo da se rodim u carstvu, bolje je da živim u gluvoj provinciji kraj mora”. Ta dva načina suživota pjesnika i cara u Rusiji niko nije stavio van snage.

Druga ruska demokratija, početkom 1990-ih, trajala je duže od prve, koja je nakon samo nekoliko mjeseci okončana oktobarskim pučem. Ima li Rusija treću šansu?

U Rusiji su bila dva trenutka u kojima se pojavila nada da će se nešto promijeniti - 1917. godina i perestrojka. Izgledalo je da se čudovišna priča, prepuna krvi, više ne može nastaviti, da su ljudi sada sve to shvatili i da će napraviti korak u normalnom ljudskom smjeru - nazovimo to demokratijom, civilizacijom, kako god. Ali svaki put zemlja uđe u haos i red se uspostavlja samo novom diktaturom.

Mihail Šiškin

U najruskijem tekstu ruske književnosti - “Mrtvim dušama” - Gogolj je moju domovinu uporedio sa trojkom koja juri i pretiče druge zemlje i države. “Kuda juriš? - ne odgovara”. Te retke dobro zna svaki školarac i oni su davali nadu generacijama ruskih čitalaca. Jer, kuda to trojka juri - u svijetlu budućnost?

Od Gogolja je prošlo 150 godina. Zemlja je stekla istorijsko iskustvo, ali narod nema genetsko iskustvo. Epohalni društveni eksperimenti čiji je cilj bio oslobađanje dovodili su do još veće diktature, i za vrijeme svakog režima najtalentovaniji i najaktivniji dio stanovništva je uništavan ili je emigrirao. Avaj, sada bi, imajući to iskustvo, veliki pisac uporedio Rusiju sa vozom podzemne željeznice koji juri s jednog kraja tunela na drugi - od reda-diktature do anarhije-demokratije i nazad. To je njegova maršruta. I više nikuda tim vozom nećete stići. Moja generacija je uspjela da se provoza od sovjetske paralize do haosa 90-ih i nazad, u Putinov sistem, koji već okoštava. Sljedeće stanice su već poznate.

„Zemlja u kojoj je vlast prigrabio korumpirani, kriminalni režim i gdje državu čini piramida lopova, gdje su izbori postali farsa, gdje sudovi služe vlasti, a ne pravu, u kojoj još ima političkih zatvorenika, gdje se državna televizija prostituiše, gdje čopori uljeza izglasavaju sulude zakone koji nas vraćaju u Srednji vijek - takva zemlja ne može biti moja Rusija“. Da li se nešto promijenilo nabolje od kada ste napisali ove redove?

Napisao sam to otvoreno pismo u proljeće 2013. Prije aneksije Krima, prije rata sa Ukrajinom, prije 10.000 ubijenih u Donbasu. Tako da se mnogo toga promijenilo. I strah me da razmišljam o tome šta se može promijeniti u narednim godinama. Ali zato se nije promijenila moja predstava o tome kakva treba da bude moja zemlja. Niste citirali kraj moga pisma: ”Ja želim i predstavljaću drugačiju, moju Rusiju, zemlju oslobođenu od samozvanaca, zemlju sa državnom strukturom, koja ne štiti pravo na korupciju, već štiti prava pojedinca, zemlju sa slobodnim medijima, slobodnim izborima i slobodnim ljudima”. Drugo je pitanje da li je takva divna buduća Rusija moguća? Padaju mi na pamet čuveni stihovi pjesnika Nikolja Nekrasova koji je u XIX vijeku maštao o prekrasnoj Rusiji budućnosti: “Žao mi je što u to divno vrijeme, nećemo živjeti ni ja, ni ti”.

Kako se možemo oduprijeti autoritarizmu?

Autoritarni režim je, kao i demokratija, rezultat djelovanja čitavog društva. Svako daje svoj doprinos. Za nadolazeću diktaturu ne traži se mnogo od pojedinca: kada treba protestovati - ćutati; kada treba vikati - pretvarati se da je sve kako treba. Glasati za koga kažu. Kako se boriti protiv režima ako svaka porodica, dijete, moraju zarađivati novac i praviti kompromise? Jer ako protestujete, izlazite na ulicu, vrlo lako se ostaje bez posla, ali i dospijeva u zatvor. Tu svako odlučuje za sebe, postavlja ličnu granicu - šta je spreman da žrtvuje radi demokratskih principa, a šta ne. Tako diktature i pobjeđuju. Kao sada u Rusiji. Ali ako se diktatura ne može pobijediti, onda morate raditi ono što se može, da vas poslije ne bi bilo stid pred sopstvenom djecom. Ja želim da se bavim stvarima koje su daleko od politike, ali sam ponekad jednostavno prinuđen da sve ostavim i da govorim, u štampi ili na TV-u, ali ne o književnosti. Jer, ćutanje je saučesništvo. Kada je SSSR poslao trupe u Avganistan, sve demokratske zemlje bojkotovale su moskovsku Olimpijadu. Švajcarska je, istina, poslala 60 sportista pod neutralnom olimpijskom zastavom. Čak i u odsustvu većine jakih ekipa Švajcarci su uspjeli da osvoje samo dvije medalje. Da li su dvije medalje bile vrijedne toga da svojim učešćem podržiš rat? A sada je Rusija napala suverenu zemlju u Evropi, zauzela dio njene teritorije, i ni jedna, ni jedna jedina zemlja nije bojkotovala svjetski šampionat u fudbalu! Pozivao sam da se u glavnim švajcarskim novinama i na TV iskaže solidarnost ne sa banditima koji su uzurpirali vlast u mojoj zemlji, već sa taocima i sa narodom Ukrajine, protiv kojeg se vodi podli neobjavljeni rat. Ali, ko je ikada slušao pisce? Šta je važnije: moral, savjest, demokraske vrijednosti - ili fudbalske milionske zarade? Ipak, ako vas i ne slušaju to ne znači da ne treba da govorite.

Bili ste u septembru u Crnoj Gori, zemlji u kojoj se vladajuća struktura nije promijenila skoro 30 godina, gdje isti čovjek samo prelazi sa funkcije premijera na predsjedničku i obratno. Kako, prema Vašem mišljenju, možemo nešto da promijenimo?

Bio sam u Crnoj Gori kao turista i ona je prekrasna turistička zemlja. Turistima se, naravno, zemlja pokazuje sa paradne strane, kroz izlog, i razumljivo je da se iza obojene slike kriju problemi i čvrsto zategnuti društveni i politički čvorovi. Sa svojim istorijskim prtljagom Crnoj Gori, kao i Rusiji, nije lako da kroči u svijetlu budućnost. Ali čini mi se da Crnogorci imaju više šansi da dođu do demokratskog društvenog ustrojstva nego Rusi. Zemlja je neuporedivo manja i otvorena je prema Evropi. Svi vladari koji se drže vlasti prije ili kasnje odu.

Još nije bilo takvog premijera, predsjednika, firera koji nije umro. Zemlju može da promijeni samo nova generacija. I nije stvar u novom vladaru. Jer, to je samo uloga. Svaki glumac unosi u tu ulogu nešto svoje, individualno, ali ne može da izmijeni radnju komada. A u Rusiji i u Crnoj Gori nije potrebno promijeniti glumce već - komad. Vi bolje poznajete svoju omladinu - je li ona spremna za demokratiju?

Moja se zemlja mijenjala na oči i emigrirala je iz 21. u Srednji vijek

Ne živite u Rusiji godinama. Šta mislite o onom što se dešava u Vašoj otadžbini?

Sve vrijeme sam jednom nogom bio u Rusiji, često sam tamo išao i dugo živio. Druga noga bila je što u Švajcarskoj, što u Njemačkoj, što u Americi. Domovina - to je zemlja u kojoj si se rodio i formirao, a u XXI vijeku živjeti treba svuda. Ako si više od trideset godina od rođenja živio u Rusiji, onda o njoj ništa novo nećeš saznati. Turistička putovanja tu nisu od velike pomoći - treba baš živjeti u zemlji, zaista ući u nju. Kretanje pomaže promjene, odstranjuje prethodne etape tvog života. Najveći challenge (izazov - prim.red) je naći sebe i ostati to pri bilo kojoj promjeni dekoracije. Izgleda je meni to uspjelo. Novu zemlju u kojoj boraviš pretvaraš u svoju radionicu. A meni sad čitav svijet izgleda kao radionica. A što se Rusije tiče, treba shvatiti da je tamo u toku građanski rat. I preko čitave zemlje prolazi linija fronta. I preko svih Rusa, gdje god da žive. Ti si ili svoj ili tuđi. Za zvanične proputinske masovne medije, ja sam “nacionalni izdajnik”. To nije novinarska formulacija, već naučno dokazana činjenica. Poslali su mi disertaciju odbranjenu na univerzitetu u Krasnojarsku u kojoj se naučno dokazuje da su moje knjige oružje u informacionom ratu koji se vodi protiv Rusije. Šta na to reći. Odmah zamišljam naučnike nacisitičke Njemačke koji su činjenično dokazivali da Pol Kle predstavlja “entartete Kunst” (izopačenu umjetnost - prim.prev). A ja mislio da su moji romani izjava ljubavi mojoj čudovišnoj domovini.

Da li vam nedostaje Rusija?

Posljednji put bio sam u Rusiji 2014. godine. Više tamo ne odlazim. Naravno, to me pritiska. Uvijek sam govorio da riječ emigracija pripada rječniku zastarjelih pojmova, kao telegraf ili KPSS, da u XXI vijeku nema granica, da je moguće i potrebno živjeti svuda, i da se to posebno odnosi na pisca. Nije važno gdje živiš, važno je šta i kako pišeš. Ja se nisam promijenio, ali moja se zemlja mijenjala na oči i emigrirala je iz XXI u srednji vijek. Ispalo je da ja 25 godina živim po cijelom svijetu, a tek sam sad postao novi ruski emigrant. A znate šta najviše deprimira? To što se ljudi tamo pretvaraju da se ništa ne dešava, da nema rata, da njihovu zemlju banditi nisu uzeli kao taoca. Oni se pretvaraju da vode normalan književni život, sa nagradama i sajmovima, da je moguće ostati pristojan čovjek i pritom postati član “predsjednikovog savjeta za kulturu”. Odlično razumijem da taoci baš i nemaju neku veliku mogućnost izbora. Ali se ne mora sjedjeti za istim stolom sa lopovskom vlašću. Pitanje iz nezaboravnog Švarcovog “Zmaja”, tog jedinog važećeg ruskog ustava, niko nije opozvao: “Svi su učili, ali zašto si ti postao najbolji đak, stoko jedna?”