"Mala crna haljina" u Podgorici: Šanel je ženama dala najveću iluziju ovoga vremena - slobodu

Predstava “Mala crna haljina” biće premijerno odigrana u ponedjeljak, 11. februara u sali DODEST, sa početkom u 20 sati. Kroz život neponovljive Francuskinje publiku će voditi istaknute beogradske glumice Rada Đuričin i Vjera Mujović koja je ujedno i autorka ove drame, a režiju potpisuje Nataša Radulović.

Lik Koko Šanel predstavljen je kao dvostruk: baš kao što je logo njenog brenda sastavljen od jednog pravilnog i jednog naopakog latiničnog slova C, koja se ukrštaju, a više o samom projektu priča za Vijesti Mujović...

Predstava “Mala crna haljina” je vaš autorski projekat. Komad je inspirisane slavnom kreatorkom Koko Šanel. Šta je ono što je vas natjeralo da ispričate tu priču iz svog ugla?

Čitala sam biogafije o njoj, kao i dostupne materijale svake vrste. Okosnicu ove drame predstavlja suočavanje čovjeka sa samim sobom, sa prošlošću, istinom i lažima, sa onim što mislimo da je istina, suočavanje sa beskrajnom usamljenošću i izgubljenom ljubavlju. Ko je bila Šanel? Kako je od štićenice manastirskog sirotišta, preko netalentovane kabaretske zabavljačice, ljubavnice oficira provincijakog garnizona postala žena koja je napravila revoluciju u svijetu, po pitanju nezavisnosti i oslobađanja žene? O Koko Šanel se puno zna, ali njen život i dan-danas ne prestaje da intrigira javnost. O njoj je napravljeno šest igranih filmova, nebrojeno mjuzikala i predstava u svijetu, balet u Salcburgu, monodrama Vasiljeva u Moskvi… Kod nas, do sada, niko se nije bavio likom Koko Šanel. Naša predstava “Mala crna haljina” je omaž Koko Šanel.

Tako bogat život žene koja i danas gleda na nas svojim oštrim kritičkim pogledom i osudom, današnja opsesija za podmlađivanjem i vječnom mladošću, dominacija medijskih sadržaja o modi, dotjerivanju i njegovanju, ponukali su me je da napišem komad „Mala crna haljina”. Dramski tekst za dvije glumice o vječnom traganju za ljubavlju, o suočavanju sa samom sobom, sa strahovima, istinama, lažima, prošlošću, sa starošću, usamljenošću i smrti. Susret sa sobom kao u ogledalu, dijalog sa drugom, trećom, sedmom Koko, stvarnom i onakvom kakvu je Šanel samu stvarala i izmišljala - lažući druge, a potom i samu sebe, i, na kraju, živeći svoje laži kao istinu. Ljubav i mržnja, jin i jang, ego i alter-ego, crno i bijelo - ona se užasavala boja i obukla je žene u crno i u bijelo. Prije nje, nijedna žena ne bi smjela da se pojavi sva u crnom, pogotovo uveče, osim ako nije bila u žalosti. Šanel je bila žilava ličnost koja je stvorila samu sebe i svoj identitet, prvo je ‘brendirala’ sebe. Ali, ona je kreirala i stvorila savremenu, tj. svevremenu ženu. To je njen amanet čovječanstvu - stil Šanel, vječni stil. Mala crna haljina, haljina za sve žene, za sva vremena.

Poznato je da je upravo Koko Šanel mijenjala modnu industriju. Da li je ovo priča o njenom životu ili o tragu koji je ostavila u modnom svijetu?

Šanel je govorila da ne postoji moda, već samo - stil. Komad se ne bavi modom, već se bavi idejom o slobodi i ravnopravnosti žene, žene koja hoće da radi i sama privređuje, i na taj način, bude nezavisna u društvu. U vrijeme velikih svjetskih previranja, ratova, revolucija, borbi za socijalnu jednakost, Koko Šanel je oslobodila ženu korseta, skratila kosu, skratila haljine i visoke potpetice - da bi žena mogla da radi i odlučuje o svojoj sudbini. Puare je, u stvari, prvi skinuo steznik, ošišao žene i napravio parfem. Ali - revoluciju je napravila Koko.

Gabrijel Šanel je postala imperator mode. Uspjela je da stvori kuću Šanel, jer su se dva muškarca borila za nju. Kako natjerati ljubavnika da te uzme za ozbiljno? Tako što ćeš da nađeš drugog. I ne samo to. Šanel je bila Pariz, kao što je Sara Bernar pozorište. Ona je dala ženama najveću iluziju ovoga vremena - slobodu. Dala im je i mogućnost da upravljaju sudbinom, promijenila je odnos između muškarca i žene. Borila se da žene budu nezavisne, da rade, privređuju i ne budu izdržavana lica. Ponudila je jednostavnost i udobnost - da bi žene mogle da rade i osjećaju se slobodno u svojoj odjeći. Konačno, Šanel je bila protiv potrošačkog mentaliteta - ja imam dva kostima i uvijek sam dobro obučena.

Pored vas u predstavi igra i Rada Đuričin. Jeste li i ranije sarađivale i kako je ona reagovala kada je čula o vašem projektu?

Rada Đuričin i ja odavno želimo da nam se desi ova predstava i ova uloga. Ovo nam je treči zajednički projekat. Prvi je predstava “Trun u oka”, o životu američke pjesnikinje Silvije Plat, zatim “Čovek Čoveku”, predstava u kojoj pričamo priče velikana naše književnosti, i evo, “Mala crna haljina” je treća predstava. Dvije glumice - Rada Đuričin i Vjera Mujović oživljavaju djetinjstvo, ljubavi, borbu, čežnje i stremljenja kompleksne ličnosti kakva je bila Šanel. Lik Koko Šanel predstavljen je kao dvostruk: baš kao što je logo njenog brenda sastavljen od jednog pravilnog i jednog naopakog latiničnog slova C, koja se ukrštaju. Ovo je komad i o usamljenosti i večnom traganju za ljubavlju. Rada i ja smo dva glasa jedne ličnosti, koje se sukobljavaju, dopunjavaju, ili su u saglasju jedna sa drugom - zavisi od teme, situcije i događaja.

Koko je donijela ženama slobodu, koliko je ta sloboda bila dobra za nas i jesmo li je shvatili na pravi način?

Koko se borila da žene ne budu izdržavana bića. Oslobodila ih je predrasuda, položaja da budu izabrane i zavisne od muškarca i dala im breme rada i odgovornosti. Ali, ja mislim da to nije breme, nego pravo na izbor i slobodu. Nije svaka žena rođena da pravi revoluciju, ali svaka žena treba da zna šta želi da promijeni i osvoji za sebe - u porodici, na poslu, sa bližnjima, sa mužem ili ljubavnikom.

Da li je ovo predstava namijenjena samo ženama ili u istoj uživaju i muškarci?

Na predstavu dolaze, uglavnom, žene. Ali, oni rijetki muškarci koji zalutaju, mnogo se iznenade što im je bilo zanimljivo. Tako, da je naša preporuka onim muškarcima koji ne mogu da priušte komad Šanel, čak ni parfem Šanel, da dovedu svoju damu na našu predstavu. Ono što je u predstavi, ide u prilog muškarcima.

Predstavu je imala priliku da vidi publika u Kotoru. Hoćete li je, nakon Podgorice, igrati u još nekom crnogorskom gradu?

Igrale smo u Kotoru, na smotri ”Umjetnost i moda”, u Budvi, a poslije Podgorice voljele bismo da je vidi publika i u drugim gradovima Crne Gore. Igrale smo u Moskvi, na festivalu ”Zlatni vitez”. Ponovo ćemo ići u Moskvu, kao i u Njemačku, na festival kamernog teatra “Most” i u Prag.