(Dejan Vuković ‘’Londonski zapisi’’, Podgorica, 2019)
Početkom ove godine u Podgorici je iz štampe izašla knjiga putopisa i sjećanja ‘’Londonski zapisi’’ Dejana Vukovića. Ovo samostalno piščevo izdanje plod je impresija i uspomena na čuvenu britansku metropolu i život u njoj, nastalih dok je Vuković radio u Londonu kao diplomatski predstavnik pri Ambasadi Crne Gore, od 2008. do 2011. godine. Prije dolaska u Englesku, Vuković je kao pravnik i svršeni student Diplomatske akademije ‘’Gavro Vuković’’ radio u Vladi Crne Gore. Danas je konzul u Generalnom konzulatu Crne Gore u Frankfurtu.
U devetnaest kratkih priča i eseja glavni junak je London, taj ‘’gospodin među gradovima’’ kako ga autor naziva, fizički centar ili možda početak svijeta, ali i kulturni, politički i ekonomski. Ipak, Vuković nam ne pripovijeda samo o londonskim ulicama ili ljepotama turističkih atrakcija, on na prvom mjestu, kao vrsni diplomata ali i vješt pisac, spretno i neočekivano, povezuje Crnu Goru, njenu istoriju i znamenite ličnosti sa ovim velegradom i britanskom istorijom. Ta istorijsko-političko-kulturna paralela, između dvije zemlje, dvije civilizacije i dva svijeta, posebna je vrijednost Vukovićevog putopisa. Njegovo nenametljivo, ali namjerno i uspjelo podsjećanje da je malena Crna Gora nečim nesumnjivo zaslužila da bude na naslovnici ilustrovanih londonskih novina ili da kraljica Elizabeta prekrši strogi engleski protokol.
Ovo nije prvi putopis o engleskoj prijestonici, niti o britanskom mentalitetu i ličnostima. Kao i autor ove knjige, koji je objavljivao priče u crnogorskim dnevnim i periodičnim publikacijama (a potom ih prikupio i sažeo u knjigu koja je pred nama), i drugi putnici u London su objavljivali svoje uspomene. Međutim, ‘’Londonski zapisi’’ rijetko su i dragocjeno svjedočanstvo zato što su u njoj opisani doživljaji i opažanja jednog putnika, turiste, ali i pravnika, diplomate, istinskog poznavaoca kulture, običaja i istorije, kako Crne Gore tako i Velike Britanije, koji je sva ta znanja objedinio i prenio u tekstove, podijelivši ih sa čitaocima. ‘’Londonski zapisi’’ tako posjeduju dokumentarnu, istoriografsku i književnu vrijednost.
Prva priča u knjizi posvećena je simbolu britanske monarhije kraljici Elizabeti II, koju je pisac imao prilike da upozna na jednom svečanom prijemu. Nju je privukao Vukovićev džamadan koji se crvenio ispod crnog fraka. Povučena neobičnim ‘’dress codom’’ kraljica je skrenula sa utabane protokolarne staze i saslušala priču o crnogorskoj narodnoj nošnji. Engleskoj kraljevskoj gospodi svakako je ona bila zanimljivija od tamnih frakova u kojima su svi izgledali kao Bitlsi, kako je prokomentarisao princ Filip. Nošnja i različitost, običaji, ali nažalost često i neznanje kada se o našoj državi radi, interesantni su našim savremenicima.
Druga priča nas podsjeća na to da je nekadašnji, i jedan od najvećih engleskih državnika, premijer, Vilijam Evart Gledston, i te kako znao za Crnu Goru i cijenio je. Ali eto, malo ko u Crnoj Gori zna za to da je Gledston veličao hrabrost i borbu naših predaka. Još manje se kod nas zna da je njegov sin, kada je Crna Gora 1918. izgubila svoju državnost i svoju slobodu, u Domu Lordova tražio međunarodnu pravdu za Crnu Goru.
A tek se rijetko ko zapitao, dok je gledao film, zašto je Ian Fleming radnju svoje prve knjige o Bondu, Džejms Bondusmjestio i u Crnu Goru. Može biti da je inspiracija za najslavnijeg svjetskog tajnog agenta bio jedan Škot, sir Ficroj Meklejn, plemić i diplomata, Čerčilov povjerenik i prijatelj. I prijatelj Crne Gore. I Crnogoraca koji su živjeli u Ujedinjenom Kraljevstvu. Pominjući ove, ali i druge velike Britance, Vuković podsjeća na ono što mi često zaboravljamo: koliko je naša mala Crna Gora bila cijenjena i kakvo je poštovanje uživala kod ljudi sa strane. Kad mi smetnemo s uma koliko je lijepa ili borbena Crna Gora bila, tu su velikani istorije da nas podsjete na sve to. Dejan Vuković je uspio upravo to da, a sve koristeći se brojnim citatima i navodeći izvore, kroz priču o drugima, nas podsjeti na nas. Citati iz putopisa i vojnih knjiga, pjesama i ličnih sjećanja, značajan su i vrijedan segment Vukovićevih priča, odnosno cijele knjige, koja time dobija dodatni značaj.
London je fotogeničan. Kulisa za filmove i serije. Inspiracija piscima za razna djela. Šetajući sa autorom kroz gradske ulice i parkove, pa pored Temze, prolazimo pored Pal Mala, Pikadilija, pozdravljamo admirala Nelsona na Trafalgar trgu, zastajemo ispred Bakingemske palate, pa onda produžavamo prema Hajd Parku i muzejima, da bi stigli do Vemblija ili Stamford bridža. London je dom brojim fiktivnim i stvarnim ličnostima: Šerloku Holmsu u Bejker stritu i lejdi Dajani u Kensingtonu. Turistima su te adrese dobro poznate. Ipak, Vuković nas upućuje na ona manje poznata, ali nipošto manje značajna mjesta na londonskoj mapi. U prolazu, nenametljivo skrećući pažnju dok prolazimo kraj naizgled beznačajne zgrade, on nam priča da je baš tu odsjedao Josip Broz Tito kad je bio u posjeti kraljici i premijeru Čerčilu, ili da je tu jedno vrijeme živio Van Gog, a Frederik Šopen održao koncert turbulentne i revolucionarne 1848. godine.
Osvrće se D. Vuković u svojim pričama i na čuvenu englesku tradiciju. Tradiciju koja živi u savršenom skladu sa modernim vremenom. Reklamama i blicevima aparata osvijetljeni Pikadili, te svijetla sa mnogobrojnih izloga na Oksford stritu ne zanimaju mnogo otmjene Londonere. Oni u kupovinu, po elegantna i klasična odijela od tvida odlaze u neugledne i zabačene ulice u male, ali stare i tradicionalne radnje. I tako generacijama. U jednoj od takvih ulica, podsjeća Vuković, živio je i Isak Njutn. A na mjestu blješteće robne kuće ‘’John Lewis’’, nekada je bila kuća u kojoj je rođen slavni lord Bajron. Isti onaj koji je svoje stihove posvetio i Crnoj Gori. Kaže autor: ‘’Eho slavne, bogate istorije osjeća se u svakom dijelu ovoga grada, čije ulice imaju očaravajuću građu za literaturu. Snažna tradicija monarhije i dah nekadašnje Britanske imperije, prisutan je u ophođenju, stilu života, lebdi u vazduhu, što uzdiže London kao da su svetkovine svaki dan’’.
Za turiste je Noting Hil možda mjesto gdje je Hju Grant prosuo sok po jakni Džulije Roberts, a u tom istom kvartu bila je i naša ambasada. I kuća Agate Kristi. I Džejmsa Džojsa. I Džordža Orvela. Padington je danas djeci poznat po simpatičnom medvjediću koji je u svoju pustolovinu krenuo sa te stanice. Sa stanice Padington ljudi žure ka dabldekerima ili tube-u, londonskoj podzemnoj željeznici, najstarijoj na svijetu. Trče stepenicama sa lijeve strane, noseći aktovke, ili fotoaparate. Drugačije su londonske stanice izgledale kada su vozom u ovaj grad stizali i članovi dinastije Petrović-Njegoš. Prestolonasljednik Danilo došao je na poziv kraljice Viktorije, a knjaz Nikola posjetio ju je 1898. godine. Vuković je, kao diplomata i poznavalac te tematike, dvovjekovnih crnogorsko-britanskih odnosa, nekoliko svojih priča posvetio diplomatskim posjetama naših zvaničnika Britanskoj imperiji.Sa posebnom toplinom i radošću, Dejan Vuković piše o Crnogorcima koje je upoznao za vrijeme boravka u Londonu. Bilježio je njihove nesvakidašnje životne priče, fascinirale su ga njihove sudbine. Posebno mjesto u njegovom sjećanju zauzimaju Vojo Liješević i Nebojša Bato Tomašević, kojima je posvetio i posebno priču. Kao i našim fudbalerima, koje je imao priliku da gleda na Vembliju, kada su izašli na megdan Gordom Albionu.
Ovo nije knjiga samo za ljubitelje Londona i Velike Britanije. Niti za one koji će u stranicama ‘’Londonskih zapisa’’ tražiti turističke savjete. Zahvaljujući autorovom lijepom i zanimljivom stilu, ali i zavidnom poznavanju istorijskih činjenica i kulture, čitalac će, iščitavajući stranice interesantne knjige otputovati u velegrad na nultom meridijanu, pokucati na vrata piscima, zaplesati u koncertnim dvoranama, otputovaće u svijet prošlosti i sadašnjosti, kako britanske tako i crnogorske.
(Autorka je istoričar, doktorand na De Montfort univerzitetu u Lesteru, Velika Britanija)
Bonus video:
