Biljeg na sablažnjivu mjestu

Neobičan čovjek posve je svoj. Ne nalikuje nikome, iako se mnogi u njemu prepozna. Najčešće je jednostavan, i naizgled posve običan
400 pregleda 0 komentar(a)
Lidija Vukčević, Foto: Privatna Arhiva
Lidija Vukčević, Foto: Privatna Arhiva
Ažurirano: 30.03.2019. 12:45h

Posvećeno svim radoholičarima, dokoličarima, i posebno, nezaposlenima - svi su oni na svoj način neobični ljudi.

Već time što ne predstavljaju druge. Nego same sebe.

A sepstvo je, budimo iskreni, možda najteže opisivo u svakog čovjeka. Nije ni tip, ni karakter, ni lik. Razlikuje li se u dužini frekvencije, kose, nosa ili jezika, posve je nevažno. Neobičan čovjek posve je svoj. Ne nalikuje nikome, iako se mnogi u njemu prepozna. Najčešće je jednostavan, i naizgled posve običan. Zagledaš li mu lice, geste, građu, korak ili govor, odaje ga mala a odlučujuća razlika. Kao pisce, lopove nad lopovima, otisci na prstima pera. Stil sam.

10 Lažljivac

Može se lako reći da je naše doba doba laži: politika laže, privreda laže, pravo laže, novinarstvo laže, znanost laže, crkva laže, umjetnost laže više nego ikada...

Tko je onda tu ispravan, istinit? Lažljivac je ozbiljno zanimanje, čak više od toga - zvanje samo. Vi se rađate kao lažac. Potom stvar razvijate od sofistike i glume do retorike i uvjerenja da govorite, proizvodite istinu. Djelujete istinski. Za dobrobit svoje i opće paranoje. Koliko sam samo lažljivaca upoznala: nešto više među muškarcima nego među ženama, znatno više Južnjaka nego Sjevernjaka, više romanskih nego slavenskih govornika. Laž je jedno opće mjesto kao lokve ili brlozi u kojima se valjaju proizvoditelji i sudionici, krvnici i žrtve kasnog socijalizma.

Naravno, i socijalizam u kojem sam odrasla imao je svoju draž kao i svoju laž, svoje dražitelje, svoje lašce. Propovjednike i obmanjivače svih fela. On je bio jedna od istinskih laži na djelu: sofistika dijamata polagala je na sjednicama komiteta svoje račune i glave neistomišljenika.

Nemojmo se zavaravati, nisu nestale maske s propašću socijalizma: laže se u kapitalizmu Zapada možda više nego igdje. Manje izgleda za pobjedu ima jedan donekle razuman retorik među političarima nego nebulozni ili eksplicitni mizantrop.

Provincijalci koji su posvema zavladali kuglom uvjerili su nas da ne postoji ni vrijeme samo, dakle ni povijest: neki od fizičara nešto im je slično šapnuo u uho na sesiji za obnavljanje svjetskog poretka. Možda nas uvjere i da su sve naše noći, svi naši dani, svi naši snovi, sve naše fantazije, sve što se dogodilo i sve ono što se nije dogodilo nama od ljudskosti stvorenima, naši zemaljski i nebeski časi, epizode našeg tavorenja pod zvijezdama, samo i tek dio državnog proračuna onog Geodeta gore. Koji njima puni svoju vaseljensku blagajnu.

Porez na prirez o prividu.

11 Pletilja

Asocijacija vam je sigurno tkanica - a ona je ipak tkalja - Penelope. Njena vjernost i Odisejeva upitna odanost. Nije mi to bila podloga. Ne mogu se zamisliti ni u jednoj verziji penelopskog mita. Premda nisam od onih nevjernih. Ni od pretjerano odanih. Promijenim ariju ili samo prostoriju i već mijenjam frekvenciju: osjećaja, misli, raspoloženja.

Pletilje su vješte, kao pripovjedačice. Tekstura je pletiva onako kao u književnosti: nema znalca koji vas neće podsjetiti na ovu srodnost.

No očice nisu riječi, pletivo nije tekst a ni bodovi ne predstavljaju stil. Mekano ili tvrđe možete plesti, dohvaćajući konac prediva s vrata, prsta ili s trbuha ili struka kako čine talijanske žene. Svaka od njih plete onaj žakar u millecentoboja. Meni to diže živac: volim jednobojnost ili u najboljem slučaju nijansiranje. Nikakve kontraste tamnog i žarkog, nikakava pretjerivanja s pletenicama, izvedbom, paunovim perom, ribljom kosti ili uvrtanjem žlice u petu.

Nervira me i tolika halabuka oko instrumenata: drvene ili metalne, okrugle ili ravne, u paru ili petobroju, igle kao igle. Zveckaju na oružje ako ih već nisi izlizala od upotrebe. Misliš na nekoga tko ti nije u vidnome polju a u središtu je malog mišića pod rebrima. Lako mu zamijeniš mjesto s nekim drugim igračem, kao u košarci. Bude li loše ciljao, promašivao tvoje želje, misli, nade, svrhe.

Nisi ti samo sada nestrpljiva. To je odvajkada tvoja glavna odlika.

Ne čekaš, ne časiš ni časa. I ako se možda poslije malo i kaješ, ti promijeniš pijevca, kao u supi. Nema tu bitne razlike. Dobar je samo kad se krčka u sosu vlastite ljubomore. Ti ako i nijesi ljubomorna ne znači da ne znaš hijerarhiju.

Nema tu dvojbi, mogućnosti. Dok ide. Poslije te na nultu poziciju izgura neka plavuša ili crvenperka, no ne haješ mnogo. Mladosti je još dosta makar u zapadnom računanju mreškanja, mora i plaža sve više, uzduha sve manje, svaki kur bi da je pur, no ne ometa tebe tvoja majstorija. Čini te smirenom kad si najnapetija, oslobađa fantazija fahiodiotskog feminizma, rješava sumnji da je svaki drugi od njih ionako dvocijevka, ti se u pletivu jednostavnom i prostom - šal ili žakar, najdalje što možeš je i neki žaket - ne odmećeš predaleko. Kao ni u pisanju. Dovoljno je tebi što znaš metodu. Ne moraš biti najbolja: osim po tome što najbolji znaju da savršenstva nema. Ne polažeš račune nikome. Ne utrkuješ se. Curi pod tvojim dugoprsnim rukama još jedan šal, još jedan žal, još jedna laž... Ili, skica za pristojan portret.

I pletenje sam kao i beskraj drugih malih i velikih stvari, naučila od svoje majke. I nije to moje pletivo slučajno.

Moja tekstura veže jedno na drugo iz daha. Ne mijenjam bitno stil, iz knjige u knjigu. Tako uglavnom pletem u istom žanru, istim motivom. Šalove u bodu mahovina. Sve prave. Ili sve krive, ako vam je lakše.

Svaka pletilja u biti kako kažu Zagrepčanci, želi biti Penelopa. Ne čeka ju bogznašto, ostarjeli Odisej, drhtavih koljena. Očiju punih vjetra i soli. S plućima u kojima sviraju rebra od nevera. No bar jedna mu je vjerna. Ta koja zna čekati.

Navečer, kad uz najgluplju evropsku televiziju uzmem pletivo u ruke malo me postiđuje majčin upitni pogled. Zar to nije gubljenje očiju, pita naglas (citirajući Melinu Merkuri ili Irenu Papas, svakako neku od divina grčkih). Jest možda, odgovaram nujno, no to je ujedno i spašavanje živaca.

Ako jednom i dođe moj Odisej, možda me ne prepozna, možda ga neću ni ja znati. Baš kao u mitu. Samo biljeg na sablažnjivu mjestu, potvrdit će moje stare sumnje.

Lašci svih sojeva vladaju našim životima

Mi smo taoci lažaca: fanatici vjera čine nas revolucionarima bez svoje volje. I onda kad nas dob ili snage ne nadahnjuju na mijenjanje društvenih odnosa, mi postajemo pobunjenici u sebi.

Srce nam postaje spalionica emocija. Tu se otvara pustopoljina za pirovanje laži. Lažemo u poslu, lažemo u ljubavi, varamo na vagi, prestajemo s pušenjem, započinjemo s mastionicom: opčinjavaju nas tipovi koji su i sami uvjereni da govore istinu.

Otkad se - a to je dobrih 30 godina - u blebetanju omladine po kafićima govori isključivo o konjskim snagama i DM odnosno EURU, lašci svih sojeva vladaju našim životima: usmjeravaju nas kao pijune na šahovnici kojom će doći do Indija. Fascinirana sam više onima koji su uvjereni u valjanost laži nego onima koji je proizvode. Njihova je logika prosta, jednostavna: uvaljaju kao govnovalji kuglicu iz nosa ili s vrha jezika i guraju je dok ne postane lavina.

Mi ćemo svakako u toj lavini biti razneseni, danas, sutra ili prekjučer. Svejedno mi mislimo da postojimo: djelujući, misleći ili sumnjajući. Poneki Mesija dođe i uputi nas u budućnost koja ne samo što ima svojstvo da izostaje nego i još dva čudotvorna svojstva: da svu prošlost ali i svu sadašnjost čini nepostojećima, nevidljivima, dakle opsjenama. Tako dobro uljuljkani mi smo bebe na zipki - klatnu - giljotini u kojoj nas generali, komesari, bankari, surferi, brokeri, provincijalci na djelu, znanstvenici, filozofi, uvjeravaju da je vrijeme samo konvencija. Hoćemo li morati osnovati neki novi Rim da ne čekamo svoje barbare s radošću i grozom osvetnika?